Riječi, Riječi, Riječi

Zanimljivo je promatrati kako smo, kao ljudska bića, skloni vezati se uz riječi do te mjere da ljudi ljude zbog riječi fizički napadaju, isključuju iz svojih života i zajednica, mrze, ali i vole, poštuju pa čak i u situacijama kad iza tih riječi ne stoje dobre ili ozbiljne namjere i djelovanja ili uopće ne stoje nikakve namjere i djelovanja već samo prazne riječi.

U današnje vrijeme riječi shvaćamo olako, a nekada ih i ne shvaćamo iako im površno prepoznajemo značenje, najčešće "brbljamo" (riječi nemaju neko duboko značenje, ne nose namjeru djelovanja, prepričavamo događaje koji nemaju neko posebno ili veće značenje u našim životima...) kako bismo ispunili vrijeme jedni s drugima, tračamo (prenosimo ono što smo čuli od nekoga ili osobne doživljaje o nekoj osobi, koji ne moraju odgovarati objektivnoj stvarnosti, kao činjenice), kreiramo lažne vijesti, vrijeđamo, laskamo, rekreacijski zavodimo, lažemo, manipuliramo, huškamo, izvrćemo riječi i njihov smisao kako nam odgovara, uvjeravamo sami sebe da su naše riječi istina, čak i kad znamo da govorimo neistinu, zbog cilja koji će nama donijeti neku korist na štetu drugoga...

Zanimljivo je promatrati i kako neke riječi ulaze "u modu" pa ih odjednom čujemo svugdje oko sebe u svakodnevnom govoru, u medijskim izjavama, u službenim izjavama, kod političara, s oltara...

Prije nekoliko godina mogli smo na svakom koraku čuti riječ "lamentirati" (kukati, cviliti, jadati, oplakivati), a često se koristila u kontekstu koji je zapravo značio "kozirati" (čavrljati, pričati), naizgled benigna zamjena riječi, no velika je razlika u tome jesmo li rekli da netko kuka ili čavrlja o nečemu.

Riječi nose namjeru u sebi, a time i djelovanje.

Riječi kao "obitelj" i "tradicija" su vrlo kompleksne i, iako ih često koristimo, zapravo nismo ni svjesni kolika je dubina i složenost tih riječi i što one sve obuhvaćaju. U zadnje smo vrijeme svjedoci poticanja naroda na strah od ugroženosti i gubitka upravo obitelji i tradicije. Objektivna stvarnost, povijesne, odnosno antropološke činjenice govore nam da bi tradicija ili obitelj mogli nestati samo ako bi u jednom trenu bila fizički uništena sva naša baština i ako bi nastupila kolektivna amnezija, dok bi obitelj mogla nestati samo ako bi živjeli u društvu koje bi zakonom ukinulo postojanje bilo kakve obitelji i kolektivno sprovelo brisanje pamćenja o krvnom srodstvu te potrebu ljudi da se udružuju u zajednice i razmnožavaju, odnosno imaju i odgajaju djecu. Ljudi se boje i da bi tradicija i obitelj, kakve poznaju, mogle doživjeti promjenu i kao takve postati ugrožene, a promjena je neminovna, ako imalo poznajemo povijest, antropološka istraživanja, sociologiju i etnologiju - osim ako ne želimo nasilno zaustaviti kulturni, znanstveni i tehnološki napredak i odlučimo živjeti u "zaustavljenom vremenu" negirajući stvarnost.

Po hrvatskoj enciklopediji "tradicija (lat. traditio) jest predaja, predavanje." To je najjednostavniji opis koji se objašnjava dalje: "1. Iskustva i kulturne tečevine (običaji, vjerovanja, norme, vrjednote i dr.) neke zajednice prenošeni - usmeno, pismeno ili primjenom - iz naraštaja u naraštaj; predaja."

U svakom slobodnom i naprednom društvenom uređenju kulturna se baština čuva i zaštićuje, no jednako tako ulaže se i u nove spoznaje, pravce, inspiracije i postignuća i to svakako ne znači zatiranje postojeće kulturne baštine. Npr. punk nije "ubio" Jakova Gotovca, a valjda ni "cajke" neće poslati u zaborav klapsku pjesmu, koja je vrijedan dio naše baštine; Vučedolska kultura neće nestati ako danas više ne živimo unutar palisada i ako nam podove krase parketi, laminati ili pločice umjesto zapečenog poda i kružnog ognjišta zamijenjenog štednjacima s indukcijskim pločama umjesto vatre; narodna nošnja neće nestati ako odemo u neku robnu kuću i odjenemo se po svom ukusu; poznavanje glagoljice nije nestalo iako pišemo latinicom. I primjera, o tome kako su vrijeme i ljudi s novim iskustvima, inspiracijama, otkrićima i spoznajama donijeli nešto novo i sačuvali baštinu, jest zaista mnogo, dakle možemo zaključiti kako živjeti u sadašnjem trenutku i modernom vremenu ne znači ne poštovati i čuvati tradiciju. Neke su, pak, zajednice odlučile živjeti ne držeći korak s vremenom kao npr. Stari red amiške menonitske crkve koji se ipak 1850. godine dijeli na Stari (tradicionalni) i Novi (danas menonitske crkve) red, međutim većina nas će za takvu zajednicu ipak reći prije da je konzervativna nego tradicionalna. A konzervativno znači određeno stanje duha, način mišljenja o čovjeku i društvu koji je usredotočen na čuvanje postojećeg vjerskog, političkog, društvenog i gospodarskog poretka. To je stajalište pojedinca i skupina, koje se protive promjenama postojećeg stanja. Između riječi "tradicionalno" i "konzervativno" velika je razlika.

Nadalje u hrvatskoj enciklopediji pod pojmom tradicija stoji: - "U religiji, usmeno i pismeno prenošenje religijskih učenja i prakse tijekom dugih razdoblja. Pritom se razlikuje proces prenošenja, njegova sredstva (jezik i ustanove) te preneseni sadržaj (povijesne uspomene, vjerovanja, obredi, molitve, običaji, pravo). Tradicija omogućuje kontinuitet početnoga religioznog iskustva i, ako je otvorena, njegovo prilagođavanje novim okolnostima. Kada se religijska zajednica previše zatvori u tradiciju, riječ je o religijskom tradicionalizmu."

Ključne riječi ovdje su "otvorena" i "zatvorena". Većina hrvatskih vjerskih običaja i obreda apotropejski su, a to znači da je isprepleten drevni mitski (pretkršćanski) i kršćanski svijet. Obredi, u starih pretkršćanskih Hrvata, su bili povezani s prirodom obzirom da su štovali kult prirode (kult stabla vode, ognja, svjetla i svih nebeskih pojava). Njihova svrha je bila udovoljavanje Bogova prinošenjem žrtvi, tjeranje demonskih sila, sprječavanje bolest kod ljudi i stoke, plodnost (kako ljudi tako i stoke) te bogat urod.

Čišćenje duše i tijela obavljalo se preko vatre (skakanjem preko ognja i krijesova, pepelom) i vode (umivanjem i kupanjem na izvorima, vrelima i u svetim vodama u koje bi se često dodalo i cvijeće), a zelenim bi se granama sa sretnih drveća (dijelili su drveće na sretno i nesretno) štitili od demona, iscjeljivali ili ih unosili u kuće da se zaštite od gromova (istaknuto sretno drvo bila je maslina uz najznačajniji hrast).

Štovali su se Perun znan i kao Bog groma, njegova žena Mokoš, njihova djeca Jarilo, božanstvo vegetacije, i Mara koja postaje Morana kad zavlada zima pa se opet rađa kao Mara u proljeće, Veles ili Volos, najčešće znan kao Bog podzemlja predstavljen često kao zmija te brojni drugi Bogovi i Božice, vjerovali su u vile, lijepe žene s kozjim nogama (poznata je i danas Vila Velebita iz tog perioda), i vodenjake.

A onda je započeo višestoljetni proces pokrštavanja Hrvata, kao politički čin, da ne narušavamo već postojeći "civilizirani svijet" na ovim područjima koje smo zauzeli. Politeizam je zamijenjen monoteizmom, Peruna su zamijenili Ilija gromovnik i Sveti Vid, Mokoš je zamijenila Djevica Marija, Veles je, uz neka druga tumačenja, postao Sotona, Perunovog sina Jarila zamijenio je Sveti Juraj, Mara je netragom nestala, vile i vodenjaci su postali vještice i zle sile, a kult stabla, vode, ognja, svjetla i svih nebeskih pojava prilagođeni su u kršćanskim obredima. Crkva je te običaje "pripitomila" da pogani lakše pređu na kršćansku vjeru kako ne bi osjećali da im se oduzima tradicija. Jer "bolje da umre selo nego običaji" prenosi naš narod s koljena na koljeno. O pokršćavanju i načinu pokršćavanja svjedoči pismo pape Grgura I. biskupu Augustinu od Canterburyja u Britaniji 601. godine:

»... hramove idola [poganskih bogova] kod toga naroda ne treba uništiti, nego treba uništiti idole u njima, blagosloviti vodu i njome poškropiti rečene hramove, podići oltare i postaviti relikvije. Jer, ako su hramovi dobro izgrađeni, oni će po naravi stvari promijeniti štovanje demonâ u službu istinitoga Boga; da bi narod, vidjevši da njihovi hramovi nisu razrušeni, uklonio zablude iz svojih srdaca te, prepoznajući i štujući istinitoga Boga, njemu se s vremenom, prema navici, utjecao. I jer su se navikli za žrtve demonima klati mnoga goveda, potrebno je to promijeniti u bilo kakvu svečanost, kao što je dan posvećenja ili rođendan svetih mučenika čije su relikvije ovdje smještene, neka si naprave kolibu od granja drveća kraj tih crkava koje su preuređene iz hramova i neka zdušno proslave gozbenu svečanost te odsada ne žrtvuju životinje đavlu, nego neka na slavu Božju u svojoj gladi životinje kolju i Darovatelju svega za sitost svoju hvalu daju...«

Prva je hrvatska vjerska tradicija bila politeistička i to je dio naše vjerske baštine. A da na tu baštinu nismo zaboravili, ma koliko davna bila, govore nam i neki današnji običaji i obredi.

Kršćanska hrvatska tradicija slavljenja Božića veže se uz badnjak (ili ljeskova grana ili tri komada drveta, od 19. st. na drvo se urezuje križ) i slamu kao običaj, a što opet ima apotropejski značaj jer su pepeo i ne dogorjeli badnjak bili zaštita od nevremena, bolesti i poticali uspješniji urod, a negdje se iz dima i vatre proricalo, dok se slama iz kuće iznosila treći dan Božića ili na Sveta tri kralja te se stavljala po granama voćki, maslina, ili se njome obavijalo stabla vjerujući da će tako biti sačuvana od bolesti i da će urod biti obilat, što nam je ostalo iz kulta prirode.

Okićeni bor u kući, povezan s Božićem, korijen također ima u pretkršćanskim obredima (vezan uz zimski solsticij, Dies natalis Solis Invicti ili Rođendan Nepobjedivoga Sunca, kult kojega je štovatelj bio Konstantin I. Veliki (Prvi nicejski sabor) koji ga je i pretvorio u Božić zadržavši određene pretkršćanske običaje iz političkih razloga). Prvo ga preuzimaju protestanti te kićeni bor postaje običaj kod njih oko 16. stoljeća, a tek u 19. stoljeću taj običaj preuzimaju i katolici. Snažno izloženi germanskim utjecajima i Hrvati sredinom 19. stoljeća preuzimaju taj običaj. Još jedan apotropejski običaj jer se u pretkršćansko doba vjerovalo da u krošnjama drveća žive Bogovi i duhovi pa su se darovi (obično voće) ostavljali na granama, a kasnije se drveće unosilo u kuće, opet kao zaštita.

Na Cvjetnicu, ponegdje i na Veliku subotu, mladež se umivala izvorskom vodom u koju se dan ranije stavljalo tek ubrano cvijeće. Ponegdje se umivalo izvorskom vodom u koju se stavljala grančica drijenka poznatog po svojim ljekovitim svojstvima. Vjerovalo se da to donosi zdravlje i ljepotu lica, a datira iz vjerovanja i običaja pretkršćana. Danas se pak tumači da se na taj način daje počast vodi i cvijeću, mladosti i proljeću, ali je to ipak apotropejska namjera.

Grančice maslina na Cvjetnicu uzete su kao simbol grana palmi i maslinovih grana kojima je narod dočekao Isusa pri ulasku u Jeruzalem prostirući pri tom i svoje halje na put kojim je Isus kročio. Maslina je u starim civilizacijama, prije Krista, odavna već bila štovana kao ljekovita biljka, simbol mira, zdravlja i plodnosti. Običaj je da vjernici na Cvjetnicu blagoslovljene grančice ponesu u svoje domove i stave za križ na zidu, a dio odnesu u staju i polja. Blagoslovljene se grančice ostavljaju u kući nakon što se osuše kao znak i podsjetnik na vjernost Isusu do druge Cvjetnice, ili ih svećenik spali pa pepelom posipa vjernike na Pepelnicu (jer u narodnim običajima blagoslovljena se grančica ne smije baciti bilo gdje već samo u vatru).

U običajima našeg naroda ljudi su blagoslovljenu grančicu zaticali za stropnu gredu, uz kolijevku ili raspelo kako bi donijela blagoslov, ali i dalje, po prvim vjerovanjima, štitila od groma i demona, zatim donijela dobar urod pa se često zaticala u suhozide te nosila u polja, zaticala se pod pramac brodova ili u olovo mreža da mreža bude sretna, a negdje se i dimom od zapaljene grančice kadilo selo da ga se obrani od tuče, djeci se, pak, maslina stavljala oko vrata ili pod jastuk (s drugim predmetima za koje se vjerovalo da imaju posebne moći) da ih se zaštiti od vještica, a sve to, zapravo, datira iz kulta prirode još iz pretkršćanskog doba.

Na Jurjevo (Sveti Juraj, a zapravo Jarilo, Bog vegetacije) bi se prije izlaska sunca kupalo ili umivalo vodom u koju bi se stavljalo bilje ili omaja (pjenušava voda s mlinskoga kola). Vjerovalo se da to doprinosi zdravlju kože i ljepšem tenu. Stoka se udarala blagoslovljenom ili svježom zelenom grančicom (sa sretnog drva) i vjerovalo se da će se tako zaštiti od uroka, vještica i drugih demona.

Blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja (24. lipnja) zamijenio je pretkršćanski kultni običaji paljenja krijesova (krjesova, kresova, krisova) koji su dio štovanja pretkršćanskih Bogova Jarila i Mare.

Voda je bila magijski izvor moći, a u kršćanstvu ona simbolizira čišćenje i nevinost. Vatra, pepeo, ugljevlje od krijesa, izvorska voda, zelenilo, grančice, cvijetovi, vijenci od cvijeća imaju apotropejske karakteristike i služe za zaštitu od vremenskih nepogoda, demona, vještica, bolesti i neplodnosti.

Brojni su još primjeri u hrvatskoj vjerskoj tradiciji koji ili nisu imali veze s kršćanstvom ili su odudarali od njegova kanona, a koji su ipak sačuvani od zaborava i još uvijek se koriste u vjerskim obredima i običajima. U ovom je slučaju jedna tradicija asimilirala drugu tradiciju.

Kada, dakle, govorimo o vjerskoj tradiciji Hrvata uopćeno, morali bismo precizirati govorimo li o pretkršćanskoj tradiciji ili o kršćanskoj tradiciji jer obje čine našu tradiciju i ako upotrebljavamo tu riječ u njenom punom značenju onda ne možemo biti selektivni.

U tradiciji kršćanske Crkve (pod pojmom Crkva ovdje se misli na instituciju i njene zastupnike koji su u svojoj tradiciji djelovanja kroz povijest više vezani uz careve, kraljeve i političare nego narod, a ne o vjeri, kao najuzvišenijoj, najplemenitijoj i najljepšoj duhovnoj vrijednosti) je da asimilira nekršćanske narode i njihova vjerovanja s običajima, progoni (iako su njeni počeci započeli upravo surovim progonom), ekskomunicira, potiče mizoginiju, sklapa ekonomski i politički prigodne brakove često protiv volje samih mladenaca, osuđuje, sadistički muči, spaljuje, ubija i ratuje s neistomišljenicima - navodno u ime Boga, da brani razvoj znanosti i poriče znanost, da se bogati na račun naroda kojemu bi trebala skrušeno i skromno služiti, da proizvoljnom selekcijom odluči o sadržaju Svetog pisma tako da odgovara tadašnjoj politici, da se ponegdje izgubi u prijevodima prevoda, odnosno da je prisutan selektivni literalizam i prigodno umetanje značenja u tekst, da se odgađa i brani prijevod Biblije na jezik dostupan narodu čime se narod manipulirao i držao u strahu i neznanju (kod nas je prevedena tek u 19. stoljeću, do tada su crkveni krugovi branili prijevod iako je pokušaja cjelovitih prijevoda bilo još u 16. stoljeću ), da svećenici tijekom svoje duge povijesti sami čine najsurovija kaznena djela od kojih su potpuno zaštićeni...

Uzima li se, dakle, po svim povijesnim djelovanjima, kao pojam tradicije za Crkvu, samo ono što je ona u početnoj ideji i namjeri, odnosno učenju, ili ono što je Crkva povijesno dokazano činila kroz svoje postojanje, odnosno kroz praksu? Jer to je izuzetno velika razlika i ne možemo selektivno izbacivati ono što nam ne odgovara, a zadržati ono što nam odgovara, ako želimo koristiti riječ "tradicija".

Riječi imaju namjeru, namjera dovodi do djelovanja, a čin ne možemo povući nakon što se dogodio. Ako riječi koje govorimo odudaraju od onoga što činimo onda je čin, dakle ono što se dogodilo, istina, a riječi ostaju prazna namjera bez djelovanja, dakle, neistina.

Vjera ipak ovdje ostaje netaknuta, ona je čista, nevina, bez straha i mržnje, bez osude i odbacivanja neistomišljenika, puna povjerenja i ljubavi te, po Božjem naumu, daje čovjeku slobodu izbora, a to se onda ipak kosi s dogmom i Crkvom u njenom tradicionalnom djelovanju, odnosno onom što je činila i što čini.

Vjeru ne možemo znanstveno dokazati, a i ne treba. Vjeru ne možemo ocjenjivati u školi. Smisao vjere nije u krivnji i kazni već u osobnoj odgovornosti za svoje postupke i ljubavi. Vjera je osobni izbor i sloboda tog izbora i ne može se prisilno nametati. Vjera se ne miješa s politikom. Vjera ne prima novac ni od pojedinca ni od države. Istinska Vjera ne treba čak ni posrednika, ni velebne građevine, ni državu, a najmanje dogmu.

Nadalje se u enciklopediji navodi - "U filozofijskom smislu, čovjek stoji u tradiciji, koja ga time bitno određuje tijekom njegova povijesnog samorazumijevanja. Ta ukorijenjenost u tradiciji istodobno mu omogućuje da bude sljednikom humanizma cjelokupnoga čovječanstva i da s tim čovječanstvom vodi onu vrstu razgovora u kojem mu se otkrivaju bitni momenti za ozbiljenje vlastitoga bitka u svijetu."

Predivna misao, ako smo je spremni propustiti u sebe. Ali trebalo bi prvo iskustveno doživjeti riječi poput "samorazumijevanje", "humanizam", "cjelokupno čovječanstvo" i "vlastiti bitak".

Na žalost, enciklopedijski jezik nije uvijek dostupan za razumijevanje svim ljudima, tako i ove riječi koje objašnjavaju pojam tradicije u kulturi, običajima, religiji i filozofiji mogu kod nekih ljudi izazvati gubitak interesa čitanja s razumijevanjem već nakon prve umetnute rečenice i par interpunkcija.

Ruku na srce, Svete knjige, enciklopedije, zakoni, ustavi, konvencije, stručna izvješća i slično nisu pisani jezikom koji možemo čitati kao pitko štivo, treba ih čitati zaustavljajući se na svakom pojmu koji ne razumijemo i istražiti taj pojam u zadanom kontekstu (pod uvjetom da želimo saznati značenje i razumijeti ga, no ne samo na razini pukog prepoznavanja značenja pojedinih riječi), traže i interdisciplinarni pristup i veliki stupanj koncentracije.

Nisu svi ljudi odabrali baviti se svojim intelektom i to treba poštovati, no u tom bi slučaju trebalo postojati uzajamno (ključna riječ u ovoj postavci) poštenje i povjerenje da ljudi koji sastavljaju gore navedeno znaju što pišu i da su proveli zaista puno vremena proučavajući, istražujući i sastavljajući te rečenice na dobrobit svih, a iz provjerenih objektivnih činjenica ili vrijednih znanstvenih istraživanja ili pak nadahnuto od Boga. No povijesna ili osobna iskustva sprječavaju nas da imamo povjerenje u to poštenje. I tu nastaje glavni problem, ili u a priori odbijanju onog što je negdje napisano, a mi ne razumijemo, ili nam netko to pojasni na svoj način pri čemu možemo biti izloženi manipulaciji ili odustanemo i ni ne pokušavamo shvatiti ili se samo pravimo da smo shvatili. Rijetki uzimaju vrijeme i trud da prouče, nauče, istraže, usporede, provjere, shvate iskustveno i s razumijevanjem i tek onda donesu svoj osobni sud o nečemu. A to, zapravo, puno govori o tome kako je osnovno obrazovanje otišlo u krivom smjeru i izgubilo kvalitetu nad kvantitetom svedenom gotovo na puku formu.

Na primjeru koji dalje slijedi u enciklopediji možemo to i provjeriti, pratite je li vam, i gdje, pala pažnja te jeste li iskustveno (ne samo mentalno) razumijeli ovu rečenicu: "U filozofijskoj hermeneutici H.-G. Gadamera tradicija dobiva posebno značenje: rehabilitirajući tradiciju onkraj svakoga romantičarskoga tradicionalizma Gadamer pokazuje da je tradicija moment slobode i same povijesti, tj. upravo se na taj način ukida svaka razlika između tradicije i povijesti, između povijesti i znanja."

Da bismo razumijeli ovaj dio, trebali bismo se prvo upitati što znamo o filozofskoj hermenautici, zatim vidjeti tko je Hans-Georg Gadamer, ako pak krenemo istraživati H.-G. Gadamera neminovno se susrećemo i s Heiddegerom, a onda i ontologijom i sve bi to trebalo istražiti ako želimo iskustveno shvatiti značenje ovih riječi, a radi se o samo jednoj rečenici.

Ukoliko smo se odlučili ne ulagati u razvoj svog intelekta, a zanima nas što ove riječi zapravo znače u svom dubljem smislu, možda ćemo potražiti nekoga tko bi nam to mogao objasniti. No nevolja počinje time što će ljudi imati različito mišljenje ovisno o obrazovanju, predznanjima i vlastitim stavovima, odnosno obrascima mišljenja. Na primjeru Heiddegera to se lako da objasniti jer, iako se njegovo učenje o ontologiji smatra najvećim pothvatom u filozofiji 20. stoljeća, njegov kratkotrajni angažman u Hitlerovom nacional-socijalističkom pokretu (od 1933.g. do 1934.g.) predmetom je brojnih rasprava. On je i izuzetno hvaljen i jako osporavan filozof 20. stoljeća i sve ovisi o tome kako će vam ga neka osoba interpretirati. Stoga bismo morali čuti obje strane i imati razvijeno kritičko mišljenje i mogućnost provjere činjenica u objektivnoj stvarnosti da bismo mogli donijeti svoj vlastiti sud. U protivnom, podložni smo tome da preuzmemo nečije tuđe razmišljanje, mi nismo razvili svoj sud o tome, već slijepo vjerujemo nekome iz samo nama znanih razloga, a time smo, opet, pogodni za manipulaciju. A riječi nisu benigne, nimalo, pogotovo ne u današnje vrijeme kad je Europska komisija morala uvesti stručnu skupinu koja će se baviti promicanjem medijske i informacijske pismenosti među svim građanima, odnosno savjetovanjem o lažnim vijestima i dezinformacijama na internetu.

Nadalje u enciklopediji stoji (još kompliciranije): - "Pojmom tradicije imenuje se i niz književnih djela obuhvaćenih posebnom vrstom opisa: žanrovskim (epska tradicija), povijesnim (srednjovjekovna tradicija), tematskim (moderna tradicija) i dr. Još od Aristotelove Poetike kritika je tradiciju isticala kao bitnu dimenziju uspješne poezije. To znači da kontekstualizacija pojedinoga književnog djela u određenu tradiciju omogućuje i njegovo razumijevanje i evaluaciju. Premda je avangardna književnost težila radikalnu raskidu s tradicijom, njezina djela valja motriti upravo s obzirom na ono od čega se distanciraju. Pritom ne treba zaboraviti kako svako pisanje, kako god prijelomno bilo, ujedno uspostavlja vlastitu tradiciju. Od 1950-ih u pitanje se dovode kriteriji po kojima pojedina djela postaju dijelom tradicije. N. Frye upozorava na snažan utjecaj neknjiževnih kriterija u spomenutom procesu, što potvrđuje njegovu tezu o tradiciji koja odražava interese dominantne kulture te pritom isključuje i guši disonantne manjinske glasove. Na teorijsko nastojanje da se objasni odnos između postojećega i novoga u kulturi snažno je utjecala hermeneutička koncepcija H.-G. Gadamera, koja upozorava na nemogućnost istupanja iz interpretativne matrice vlastite tradicije."

Ovim odjeljkom se opet vraćamo se na Gadamera: filozofija slušanja, temporalnost umjetničkog djela kao osnova Gadamerovu poimanju tradicije, tradicijsko- povijesni horizont, predrasudno - tumačev horizont i na kraju stapanje tih horizonta u - razumijevanje!

A ako su nam filozofski pojmovi teški za razumijevanje, pravni su termini kraljica poteškoća u iskustvenom razumijevanju i tumačenju, ma koliko god mi mislili da ih razumijemo i da ih možemo tumačiti po svom.

U enciklopediji o pojmu tradicija nadalje stoji: "2. U pravu, predaja stvari, čin kojim se stjecatelju omogućuje faktična vlast nad stvari. Osim pri prijenosu posjeda, primjenjuje se i kao derivativan način stjecanja vlasništva nad pokretninom, ako su ispunjene i druge pretpostavke što ih pravo traži. Tradicija se može izvršiti i predajom isprave o pravnom poslu ili predajom simbola (npr. ključeva stana)."

Ako nismo pravnici teško da iskustveno i s razumijevanjem možemo pojmiti što znači derivatno stjecanje vlasništva i svi ovi pravni pojmovi. Tako je, na primjer, rečenica iz Konvencije Vijeća Europe o sprečavnju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, a koja glasi "rodno utemeljeno nasilje nad ženama označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene." u pravnom smislu potpuno jasna, nedvosmislena i upozorava na diskriminaciju i mizoginiju. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u Izvješću o radu za 2016. godinu., Zagreb, ožujak 2017. godine., ističe povezanost između segregacije tržišta rada i rodno uvjetovanih predrasuda te stereotipova o ženama i muškarcima. Gore spomenuta Konvencija napisana je na 109 strana izazito pravnom terminologijom i već nakon preambule (uvodni tekst pojedinih pravnih akata), ako nismo navikli na takve rečenične sklopove, znatno se gubi koncentracija, a time i razumijevanje.

Veliki broj ljudi ima svoje mišljenje o ovoj Konvenciji. Koliko ljudi ju je pročitalo s razumijevanjem pravnih pojmova, koliko ju je ljudi pročitalo, koliko je ljudi samo preuzelo tuđe mišljenje kao svoje?

Crkva, naravno, o tome ima pravo na svoje mišljenje, no u sekularnoj državi ne može, zbog svog neslaganja i mišljenja, zahtjevati od zakonodavnih tijela umetanje dogme u pravno postojeći pojam koji je prisutan i u lingvistici, biologiji, sociologiji te u kulturnoj i socijalnoj antropologiji, dakle u znanosti.

I zadnje u enciklopediji stoji: "3. Općenito, ono što se uvriježilo, uobičajilo na nekom području tijekom duljega razdoblja (npr. engleska pravna tradicija, hrvatska jezična tradicija)."

Neizostavno je, sad, pitanje pojma "tradicionalna obitelj", koja je postala vrlo upotrebljavana riječ u zadnje vrijeme, a koja se u ovoj definiciji o tradiciji uopće i ne spominje, a za što postoji i valjan razlog.

Koje ćemo, naime, "dulje razdoblje" početi uzimati kao tradicijska obilježja obitelji u hrvatskoj tradiciji i hoćemo li u pojmu "hrvatska tradicija" biti selektivni (od stoljeća sedmog kad smo još bili "pogani" ili vremena kad smo bili pod raznim drugim kulturama i vlastima ili od 1991.)? Uzimamo li u obzir srednji vijek, novi vijek, suvremeno doba? Uzimamo li u obzir samo hrvatsku obitelj ili općenito promatramo antropološki razvoj obitelji i kroz koji period? Uzimamo li tradiciju seoske, građanske ili plemićke obitelji? Uzimamo li za primjer period prije ili nakon industrijske revolucije?

Svaki povijesni period transformira društvo, a s transformacijom društva transformira se i obitelj koja se prilagođava i društvenim zahtjevima i društvenim potrebama, a time i potrebama pojedinca.

Obitelj je na našim područjima nekada bila zadruga oformljenja od više proširenih obitelji i to je naša tradicija, u pretkršćanskim i starim civilizacijama i robovi i sluge su se nazvali obitelji/familijom uz postojeću širu obitelj, odnosno svi koji su živjeli pod istim krovom zvani su obitelj, uz pojam obitelji, u antropologiji i sociologiji, pronaći ćemo monogamnu i poligamnu (poliginijsku i poliandrijsku) obitelj, uz oblike obitelji pronaći ćemo leviratsku i sororatsku obitelj, zatim incestuoznu obitelj, obzirom na kriterij vodstva i predstavljanja obitelj može biti patrijarhalna i matrijarhalna, zatim samostalna obitelj koja se u suvremenom svijetu zove još i sinkratska ili partnerska, s obzirom na sociološku okolinu obitelj može biti nomadska, polunomadska, seoska, prigradska , gradska - i tako dalje.

Antropologija je "znanost univerzalne predmetnosti, proučava čovjeka, njegovu povijesnu i geografsku raširenost, zakonitosti koje mu uvjetuju biološki i duševni razvoj, načela njihova međuodnosa te društvene i kulturne fenomene različitih ljudskih zajednica." (hrvatska enciklopedija), a antropologija ne definira niti jedan tip obitelji kao vrstu idealnog i jedinog mogućeg tipa društvene organizacije.

Pojam "tradicionalna" uz obitelj je, dakle, nedostatan za razumijevanje, a svakako ne znači samo "tata, mama i djeca (jedno plave, a drugo roza boje, jedno u hlačama, a drugo u suknji)".

Ukoliko se pak koristi pojam "tradicionalna katolička obitelj" tada je vrlo specificiran i definiran dogmom, no, to i dalje ne može biti jedini mogući tip obitelji u sekularnoj državi, što Hrvatska po svom Ustavu (članak 41. "Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.") jest, gdje, uz katolike, žive ateisti, agnostici, pripadnici drugih kršćanskih denominacija i vjeroispovjedi, odnosno religija i uvjerenja. U protivnom se krši Opća deklaracija o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda, članak 18. gdje "Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje poučavanjem, bogoslužjem, praktičnim vršenjem i obredima.".

Ako to ne poštujemo, naše uređenje u tom slučaju postaje teokratsko, a ne sekularno, jer jedna kršćanska denominacija nameće isključivo svoje učenje i dogmu svima, a naročito osobama ovlaštenim za zastupanje države čime država više ne jamči slobodu od religioznih zakona i učenja, dakle gubi se pravo na slobodu mišljenja savjesti i raznih vjeroispovjedi, odnosno uvjerenja.

Ako ćemo poštovati Konvenciju o pravima djeteta, a Hrvatska je stranka Konvencije o pravima djeteta, onda svakako trebamo obratiti pažnju na članak 13. stavak 1. "Dijete ima pravo na slobodu izražavanja; to pravo mora, neovisno o granicama, uključivati slobodu traženja, primanja i širenja obavijesti i ideja svake vrste, usmeno ili pismeno, tiskom ili umjetničkim oblikovanjem ili kojim drugim sredstvom prema izboru djeteta." kao i članak 14. stavak 1. "Države stranke priznat će djetetu pravo na slobodu misli, savjesti i vjere."

Niti jednom djetetu još nije palo na pamet da promijeni spol jer je to "fora", niti se djeca odjednom "odluče" biti homoseksualna, a pogotovo ne samo zbog toga što će ih netko, možda, u školi uputiti u znanstvene spoznaje 21. stoljeća, a još manje je moguće da vas netko uvjeri ili nauči da ste žena, ako se osjećate muškarcem ili muškarac, ako se osjećate ženom. Po svemu tome se i udruga "U ime obitelji " treba nazivati pravim imenom, dakle, ili "U ime katoličkih obitelji" ili "U ime antirodnih obitelji" ili "U ime konzervativnih obitelji", jer ne govori u ime svih obitelji i ne zastupa stajališta i potrebe svih obitelji već samo određena stajališta po kojima je žena podređena muškarcu i drugotna, transrodne i homoseksualne osobe se diskriminiraju, druge kršćanske denominacije, vjeroispovjedi i svjetonazori se diskriminiraju, obitelji bez djece se diskriminiraju... A ako pak govore u ime jedne obitelji ili vrlo određenih obitelji onda treba navesti "U ime obitelji (navesti prezime/na te/tih obitelji)".

Riječi nisu ni glasovi ni slova bez smisla, riječi imaju svoje značenje i namjere, neke su riječi kompleksne (kao obitelj i tradicija), neki koriste riječi s razumijevanjem, a neki bez razumijevanja, neki koriste riječi za manipulaciju, a neki odgovorno, neki riječima šire strah i mržnju, a neki s riječima daju slobodu izbora i ljubav, neki lažu, neki govore istinu, neistina se prepoznaje ako riječi ne odgovaraju onome što je učinjeno, a istina se prepoznaje kad riječi odgovaraju onome što uistinu činimo.