"Nikad nije kasno napustiti predrasude"

Upravo to "kolektivno" kod nas se, izgleda, može dogoditi samo u trenutcima katastrofa ili kataklizma, kao što je ne tako davni razorni požar u Splitu gdje je u prvi plan došao empatični čovjek koji ostavlja po strani nacionalnu pripadnost, uvjerenje, vjeroispovjed ili kršćansku denominaciju, za koju stranku glasa, za koji nogometni klub navija, kojeg je spola, seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. No, izgleda da su u toj situaciji zakazali jedino - političari!

U svakodnevnoj rutini (čim se malo ohladilo zastrašujuće spomenuto zgarište) u kojoj većina ljudi živi ili preživljava, nastavilo se po starom: dozvoljavamo se ušuškati u nedjelovanje i usmjeriti na razjedinjavanje.

Nedjelovanje je najlakše održati tako da nam se ponude brojne mogućnosti da ostanemo prikovani iza raznih zaslona klikajući do besvjesti "like" na pozive u razne akcije ili šaljemo "srčeka" i "smajliće" živeći virtualno uljepšan život, po mogućnosti sa što manje riječi, a što više prekrasno filtriranih fotografija, nudi nam se voajersko nasilna penetracija u privatne živote "javnih i slavnih" osoba da osjetimo bar prividno okus i takvog života, ili se kreiraju "celebrity" koji imaju trajanje brzogorećeg štapina iza čega ostaju samo praznina i neisperivo gorak okus ispraznog tračeraja, reality show dozvoljava ismijavanje "intelektualno nevinih" ljudi pri čemu se netko ispred ekrana može osjećati (napokon) nadmoćno ili pak da mu se nešto u životu događa dok zavaljeno sjedi u fotelji s daljinskim u ruci, daljinski u ruci pak nudi mogućnost izbora između 100, 200, 300 ... kojekakvih kanala pa imamo ozbiljan problem u važnoj životnoj odluci uz koju seriju, film, utakmicu ili tonu reklama ćemo provesti sate i sate svog života. I tako je umrla revolucija - jer virtualno, ili iz fotelje, ju je zaista teško sprovesti.

No, razjediniti nas nije teško, samo treba inzistirati na njegovanju predrasuda i uvjerenja. Čim pristanemo na to da ono što je različito od nas i samo zato što je različito nikako ne može biti prihvatljivo i dobro, ili da smo bolji od onih "različitih", postajemo podatna masa za oblikovanje tuđih ciljeva, namjera i želja.

A onaj isti Henry David Thoreau, s početka teksta, tvorac je i ove izjave: "Kakva ti je korist od kuće ukoliko nemaš tolerantnu planetu da je staviš na nju?"

I umjesto da različitosti među nama iskoristimo za promišljanje, širenje svijesti pa i kontemplaciju, ako smo na to spremni, umjesto da različitost promatramo sa zdravom znatiželjom, nešto naučimo, nešto novo spoznamo, umjesto da različitost poštujemo kao posebnost svakog ljudskog bića mi osjećamo nezadovoljstvo, pa čak i ljutnju, jer je netko različit, osuđujemo, odbacujemo, ekskomuniciramo (riječ koja se, eto, opet pojavljuje i aktivno primjenjuje u 21. stoljeću što treba iskreno zabrinuti svako empatično i razumno biće), potežemo ovakva ili onakva znanstvena ili nedovoljno znanstvena istraživanja koja će potvrditi ili pobiti ono što nama odgovara, ostajemo u zatvoru skučenog uma koji poznaje samo jednu "istinu", a to ide čak i do krajnosti u kojoj nekoga mrzimo i diskriminiramo jer je različit od nas ili našeg mišljenja.

A čemu to, onako najiskrenije, služi?

Što ja, kao ljudsko biće, ili ako ćemo se dignuti na najvišu instancu, što moja duša ima od toga ako nekoga odbacim, negiram, osudim ili mrzim jer ima drugačije mišljenje ili jer je drugačiji od mene?

No, riječ "tolerancija" ipak je samo početna kvrgava stepenica jer sama riječ tolerancija (lat. tolerantia) zapravo znači podnošenje, trpljenje.

Hrvatska enciklopedija, između ostalih objašnjenja ove riječi, kaže: "Način postupanja ili stajalište o ljudima, stvarima ili idejama koje ne smatramo vrijednima ili poželjnima, ali postojanje kojih ne želimo ni na koji način otežavati ili ugrožavati. Tolerancija ima dvije bitne razine: spoznajnu (kognitivnu) i čuvstvenu (emocionalnu). Na spoznajnoj razini, tj. u mislima i tvrdnjama, ljudi sami sebi priznaju da im se ne sviđaju običaji neke zajednice, jezik nekoga naroda, vjerovanja prvoga susjeda i sl., ali im priznaju pravo na te običaje, jezik ili vjerovanja. Na čuvstvenoj razini tolerancija zapravo znači zatomljivanje negativnih čuvstava prema nekomu ili nečemu i sprječavanje njihova izražavanja. U ponašanju, tolerancija se očituje kao uljudno, a prema potrebi i pomagačko ponašanje prema ljudima s kojima se (zbog bilo kojega razloga) ne bismo družili po vlastitu izboru te kao toleriranje stvari koje nam se ne sviđaju, ali ih, zbog toga što nekomu drugomu nešto znače, podnosimo."

Pa neka mi bude oprošteno što se usuđujem parafrazirati ovog velikog čovjeka, no "Džaba kuće ako nemaš planetu, nastanjenu ljudima koji prihvaćaju i razumiju različitost, na koju ćeš je staviti."

Kroz povijest se dogodilo, da smo na ovoj našoj planeti kolektivno odlučili dati pravo šačici ljudi, obzirom na sveukupni broj živućih ljudi, vlast i vladavinu, što ne bi samo po sebi trebalo biti nešto loše kada bi se ti vladari (danas političari i oni koji su na bilo kojoj poziciji da se obraćaju masi koja im bez pogovora vjeruje) podsjetili zašto su na poziciji na kojoj jesu.

Pa je zaista već, u maniri loše farse, smiješno da se, kako to H. D. Thoreau kaže, "u vrhu države nalaze egoistični i korumpirani ljudi koji su motivirani isključivo vlastitom dobiti."

A čime nas danas priječe da pokažemo građanski neposluh?

Ne samo da nas uporno hrane, sada nas već i tove predrasudama, a kako ljude bolje razjediniti nego ih uvjeriti da su jedni bolji od drugih, da neki imaju, a neki nemaju prava, da su neki jači, a neki slabiji, da se jedno mišljenje ima pravo zvati istinom, a drugačije mišljenje neistinom - a sve su to samo nezdravi, kancerogeni pojačivači okusa zapravo bljutave i nezdrave hrane.

Predrasuda nije benigna riječ, predrasuda ima vrlo maligne učinke, ona je "unaprijed stvoren pozitivan ili negativan sud i uvjerenje o nekom ili nečem. Takve su prosudbe najčešće neopravdana pojednostavnjenja i osiromašenja svojstava i osobina pripadnika neke socijalne skupine ljudi. Predrasude su mnogo češće negativne nego pozitivne, a najraširenije su predrasude prema pripadnicima različitih religija, etničkih i rasnih skupina, ali i prema pripadnicima različitih manjina (npr. osobama s invaliditetom, ovisnicima). Kako se predrasude najčešće ne temelje na provjerenim podatcima ili osobnom iskustvu, a korisne su jer omogućuju brzo i jednostavno određivanje ponašanja prema nekomu ili nečemu, one se najčešće teško mijenjaju i uklanjaju." (izvor je, naravno, Hrvatska enciklopedija)

I tako mi imamo predrasude ne samo prema nekome tko nije Hrvat, već imamo i predrasude prema purgerima, dalmatincima, vlajima, bodulima, slavoncima, istrianima, zagorcima, međimurcima... mi smo "ponosni Hrvati" koji se međusobno jednostavno ne podnosimo - zbog predrasuda. Centralizam tu svakako ne doprinosi poboljšanju odnosa pa se, eto, "toleriramo" i kognitivno i emotivno.

A kao da to nije dovoljno pa nam se još serviraju i prave visokokalorične gozbe predrasuda uz stereotipe kao desert: muškarci i žene, spol i rod, LGBT, obitelji s djecom i bez djece, umjetna oplodnja, seksualnost kao užitak ili samo kao prokreacija, ako nisi katolik nisi ni Hrvat, Hitler, nacizam i fašizam se osuđuju, al' ne d'o ti Bog da ti je netko bio u partizanima, znanost odjednom postaje opasno subverzivno područje koje "truje" mlade naraštaje budućih ponosnih Hrvata koji će ionako, zbog predrasuda, bezrazložno nastaviti mrziti jedni druge, sve što je vezano uz urogenitalni ili probavni trakt strašan je tabu, masturbacija je "tako sramotan grijeh" da je nitko ne priznaje, a gotovo da nema čovjeka koji to ne čini, ili su svi svećenici sveci ili su svi svećenici pedofili, ako političar nije iz stranke za koju glasamo a priori odbacujemo sve što ima za reći, ako nisi sa mnom - protiv mene si...

I od svih tih predrasuda, onako dobro utovljeni, zaboravismo da smo svi mi, prvenstveno, ljudska bića.

A kada bismo na trenutak odbacili sve ono što mislimo da mi jesmo i da znamo i sve ono što mi mislimo da znamo o nekom drugom i što mislimo da taj netko drugi jest i kada bismo na trenutak stali jedan nasuprot drugog, samo kao ljudska bića, kada bismo na trenutak ušutili i promatrali čudo života koje svako ljudsko biće donosi svojim rođenjem, pa makar i umjetnom oplodnjom, možda bismo mogli i osjetiti ljubav, onako, ničim izazvanu, bez ikakvih predrasuda, možda bismo mogli početi živjeti u sadašnjem trenutku, a ne u zaustavljenom vremenu neopisive patnje i bola svih ratova koji su, Bogu hvala, iza nas, možda bismo se nakon toga mogli i doživjeti, komunicirati u poštovanju, dogovoriti se, pa možda čak i dignuti revoluciju ili učiniti taj utopijski građanski neposluh ne bi li nam bilo bolje u ovoj našoj predivnoj zemlji ravnica i gora i rijeka i mora, prekrasne baštine, s toliko divnih, različitih dijalekata i temperamenata, sa svim ljepotama i sela i gradova, sa svim različitim i običnim ljudskim bićima među kojima živimo.

Nikada nije kasno napustiti predrasude, možda nije lako, kako kaže enciklopedija, ali možda je baš to onaj uzbudljivi izazov koji u konačnici donosi oslobođenje, jer, zaista, čemu strah i otpor od različitog, čemu mržnja prema različitom?

Nije li nam svima u cilju da imamo kvalitetan i dostojanstven život?

Nije li nam svima u cilju da osjećamo radost, ljubav, blagostanje i živimo u zdravlju?

Po čemu smo onda toliko različiti jedni od drugih? Zapravo samo po, za život zaista, nebitnim razlikama, a te razlike pretvorili smo u predrasude, a predrasudama nekome priječimo kvalitetan i dostojanstven život, oduzimamo mu radost i osjećaj ljubavi, utječemo mu na psihičko zdravlje, a time i blagostanje, a dok to činimo nekome osjećamo li mi radost i ljubav? I kako to onda utječe na naše zdravlje i blagostanje, kako to doprinosi našoj kvaliteti života? I osjećamo li se zaista dostojanstveno dok diskriminiramo, vrijeđamo i ponižavamo nekoga samo zato jer misli i živi različito od nas?

Iskoristimo različitosti među nama za promišljanje, širenje svijesti pa i kontemplaciju, ako smo na to spremni, promatrajmo različitost sa zdravom znatiželjom, naučimo nešto, spoznajmo nešto novo, poštujmo različitost kao posebnost svakog ljudskog bića, možda se onda i ujedinimo, napokon, u jednu sretnu naciju koja ima sve prirodne resurse da živi u blagostanju i predivnu baštinu, iako napaćene i burne prošlosti od stoljeća sedmog pa naovamo, jer zar zaista vjerujemo da nas netko drugi sputava da živimo u radosti?