Manipulacija u komunikaciji i odnosima

Gostujući u emisiji "One nastupaju", na kratko smo se dotakli pitanja manipulacije, tako opširne i slojevite teme o kojoj bi se moglo pričati danima. Na pitanje Jelene Skorup "Možemo li, i kako, prepoznati vještog manipulatora?" odlučila sam se, zbog vremenskog limita, dotaći onog koji nas najviše unazađuje i najzastupljenijeg oblika manipulacije, a to je onaj u kojem nas se stavlja u osjećaj krivnje i u kojem pristajemo na osjećaj krivnje.

Jednom, kada postanemo svjesni oblika manipulacije, primjetit ćemo da smo svi mi u određenim situacijama skloni manipulirati drugima kako bismo postigli neki svoj cilj.

Prirodno je da želimo ostvariti svoje ciljeve, no samo o nama ovisi koja ćemo sredstva upotrijebiti da bismo ostvarili te ciljeve.

Manipulacija svoje gusto korijenje hrani u obiteljskim odnosima, odgojno-obrazovnom sustavu, u prijateljstvu, na radnom mjestu, u političkom i društvenom životu, zapravo ne postoji komunikacija u odnosima među ljudima gdje manipuacija nije zastupljena. Na žalost, previše ljudi reagira "okretanjem drugog obraza", opravdavamo svoje nedjelovanje tolerancijom, nalazimo opravdanja za takav oblik ponašanja, dozvoljavamo da nam se zamagli prosudba jer je netko dirnuo u naše temeljne obrasce mišljenja i ponašanja, pristajem na poklone koji imaju skrivenu namjeru, ulazimo u identitet žrtve i smatramo da smo to zaslužili ili, pak, vraćamo istom mjerom čime postajemo jednako odgovorni sudionici ove psihološke igre koja će svakome donijeti dobit, nekome osjećaj moći, a nekome osjećaj nemoći i identitet žrtve.

A zašto bi osjećaj nemoći i identitet žrtve ikome bili dobit?

Odgovor je u obrascima mišljenja i ponašanja, koje smo stekli u najranijoj dobi, u životnoj skripti (podsvjesnom životnom planu), koje smo usvojili iz neverbalnih (govor tijela) , paraverbalnih (sve što se tiče glasa, a nije sadržaj) i verbalnih (sadržaj) poruka kao odgovor na našu potrebu za dodirom, primjećivanjem, pažnjom, priznanjem i, u konačnici, egzistencijalnim smislom.

Američki psihoanalitičar Rene Spitz još je 1945. godine istraživao razvoj djece koja su zanemarivana u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Utvrdio je da su djeca kojoj je nedostajala roditeljska skrb, usprkos normalnoj prehrani i zadovoljenju drugih fizičkih, primarnih potreba, pokazivala zaostajanje u razvoju u odnosu na djecu koja su imala roditeljsku skrb. Smrtnost je statistički bila značajno veća, imunitet slabiji, a psihosomatski poremećaji znatno češći. Ono što je interesantno jest da su ta djeca pokazivala veće zaostajanje u fizičkom razvoju, ne samo od djece koja su dobivala ljubav i njegu, nego čak i od zlostavljane djece. Čovjekova potreba za bilo kakvim podražajem, pažnjom ili odazivom okoline na njegovo ponašanje primarna je potreba i bolje ju zadovoljava bilo kakav, pa i negativan, od apsolutnog nedostatka podražaja što objašnjava i zašto se toliko bojimo ekskomunikacije pa često pristajemo na igre moći i manipulaciju zbog straha od odbačenosti.

U socijalnim kontaktima u odrasloj dobi umjesto fizičkog dodira pojavljuje se simbolička forma: potreba za primjećivanjem, pažnjom i priznanjem. A ako smo navikli da pažnju dobivamo kritikom, kažnjavanjem i osjećajem krivnje mi usvajamo taj obrazac mišljenja i ponašanja i identificaramo se s osjećajem "vječne žrtve", sa stalnim osjećajem krivnje.

U tom identitetu mi smo idealni da se nama manipulira, ali i da mi manipuliramo drugima.

Motiv za manipulaciju je ostvarivanje svog cilja, a ti ciljevi, u konačnici, mogu biti želja za kontrolom i nadmoći nad drugima, podizanje niske razine samopouzdanja, strah od napuštanja/odbačenosti, osjećaj bezvrijednosti ili stavljanje vlastitih ciljeva/potreba ispred dobrobiti drugih.
Manipulirati drugima možemo zastrašivanjem, agresijom, strahom, krivnjom, emotivnim ucjenama, "čačkanjem" po njihovim uvjerenjima (obrascima mišljenja tako duboko ukorijenjenim u nama samima da ih smatramo nepobitnom istinom), poklonima, zavođenjem, laskanjem, ulizivanjem, lažima, nedovoljnim informacijama ili nedovoljnom informiranošću osobe koju manipuliramo... toliko je tehnika i oblika manipulacija koje se, pogotovo u ovo naše post-činjenično doba, nekontrolirano razmnožavaju kao Gremlini kad ih hranimo poslije ponoći.

A kako možemo prepoznati vještu manipulaciju i vještog manipulatora?

Ukoliko se u nekoj komunikaciji ne osjećamo dobro, to je svakako prvi znak da "tu nešto ne štima".

Iako na svjesnoj razini možda nećemo znati objasniti zašto imamo loš osjećaj, naša će podsvjest upaliti sve dostupne alarme da nas upozori na manipulaciju.
Mi smo odgajani da na socijalnoj razini komuniciramo riječima i uzimamo te riječi kao pravi smisao poruke koja nam je upućena. No, česte su situacije da netko tko nam se obraća iznosi, naizgled, logičan i racionalan sadržaj, no mi se ipak ne osjećamo dobro (nelagoda, sram, krivnja, ljutnja, oprez, strah...). Mi istovremeno obrađujemo i poruke poslane iz neverbalne i paraverbalne komunikacije, a ta se komunikacija odvija na psihološkoj razini, za razliku od socijalne razine.

Ukoliko se verbalna poruka razlikuje od neverbalne i paraverbalne poruke tada možemo prepoznati skriveni motiv osobe koja s nama komunicira, stoga se "pali naš alarm" da nas upozori na manipulaciju ili komunikaciju koja nema iskrenu namjeru.

Ukoliko nam netko kaže "Danas izgledaš divno!", a pri tom nas gleda u oči, cijelo lice te osobe se ugodno smiješi, a tijelo je opušteno i otvoreno prema nama, mi ćemo prepoznati iskrenu poruku, no ako nam netko kaže "Danas izgledaš divno!" i pri tome ima razvučena usta u osmjeh, ali primjećujemo da se "oči ne smiješe" iako su na čudan način stisnute, ton glasa sadrži prizvuk sarkazma, tijelo je zatvoreno prema nama ili u nekoj vrsti napadačkog položaja, mi ćemo ovu poruku doživjeti kao neugodu bez obzira što sadržaj poruke izgleda pozitivan. Osoba koja nam je uputila ovakvu poruku ima skriveni motiv.

Skriveni motivi nastaju iz raznih pobuda: možda ne vjerujemo da bismo dobili to što želimo ako izravno tražimo, imamo potrebu kontrolirati događaje i ljude da bi za sebe stekli dobit i moć, ne osjećamo stabilnost, sigurnost i povjerenje u vlastite sposobnosti, ne vjerujemo u sposobnost drugih, skrivamo svoje tajne, ulazimo u ulogu "Spasitelja", kao popunjavanje praznine osobnog smisla i postojanja, i "pomažemo" drugima izgarajućim žarom, čak i kada nas to ne traže, pa osjećamo duboko razočaranje kada naša "nesebična" pomoć nije prepoznata i sl.
Da bismo počeli prepoznavati manipulaciju kod drugih i sebe potrebna je svjesnost, povjerenje u vlastite osjećaje i aktivna percepcija.

Ukoliko, dakle, neverbalne i paraverbalne poruke ne odgovaraju verbalnima, osoba koja komunicira s nama ima skriveni motiv. A tada se treba upitati zašto bi netko, ako je iskren, tražio od nas da se osjećamo loše? Zašto bi itko tražio od nas da se osjećamo ustrašeno, posramljeno, s krivnjom, nesigurno, rastuženo, ljuto, potlačeno i sl. ako ima iskrene namjere?

Ukoliko istinski poštujem nekoga želim li da se osjeća loše?
Ukoliko istinski poštujem sebe želim li da se osjećam loše?

Pa se onda možemo upitati zašto bi nam netko dao poklon, a nakon toga očekivao nešto zauzvrat? Ili, zašto bi reklame sadržavale subliminalne poruke ako je proizvod tako kvalitetan i dobar? Ili, zašto bi političari huškali vlastiti narod, jedne na druge, manipulirajući temeljnim uvjerenjima (vjerskim, nacionalnim, obiteljskim...) ako imaju kvalitetan program koji radi za dobrobit tog istog naroda i postiže rezultate? Ili, zašto nas poslodavac "lovi" na osjećaj krivnje ako želimo otići kući nakon zakonski predviđenog radnog vremena? Ili, zašto poslodavac potiče kompeticiju, a ne suradnju među zaposlenicima? Ili, zašto se osjećamo krivima u partnerskim odnosima jednako kao i zašto mislimo da je partner/ica kriv/a za sve u našem odnosu? Ili, od koga je naše dijete naučilo da mora biti "umiljato i slatko" kad nešto želi? Ili, zašto vjerujemo nekome samo zato što je rekao "statistike kažu..." bez da provjerimo činjenice ili bez da su navedeni konkretni, činjenični podaci koje možemo provjeriti? Ili, zašto bezuvjetno vjerujemo naslovima u novinama i časopisima, možemo li zasigurno, iz iskustva i potkrijepljeno činjenicama, reći da je svaki naslov istina? Ili...

Jedno je sigurno, za manipulaciju i igre moći trebaju najmanje dvije osobe: jedna koja manipulira i druga koja pristaje nekome dati moć nad sobom.
Ukoliko netko želi imati moć i prevlast nad nama, koji su mu, zapravo, motivi i namjere?

Ukoliko smatram da imam pravo imati moć i prevlast nad nekom osobom, koja su to moja uvjerenja kojima to pokušavam opravdati i kakvom me to zapravo osobom čini? Jer moć je, u svojoj osnovi, konstruktivna energija, stvaralačka energija, a kada prelazi u destrukciju pokazuje, paradoksalno, unutarnju nemoć i otkriva pravu namjeru, a to je tek težnja da imamo moć.

Eric Berne, osnivač transakcijske analize, svoju knjigu "Koju igru igraš" završava rečenicom "Za ljudsku vrstu, prema tome, nade možda nema, ali ima je za pojedine njezine pripadnike."

Prirodno je dakle, da želimo ostvariti svoje ciljeve, no samo o nama ovisi koja ćemo sredstva upotrijebiti da bismo ostvarili te ciljeve.