Je li devastacija šuma uzrokovala devastaciju uma?

Znanstvene činjenice o drveću i šumama kažu da 1 hektar šume veže oko 900 kg CO2, a u isto vrijeme oslobađa oko 600 kg kisika u jednom danu čime se umanjuje alarmantna količina CO2 u atmosferi i utječe na razinu stakleničkih plinova te tako šume imaju ključnu ulogu u ublažavanju klimatskih promjena. Stabla akumuliraju CO2 i zadržavaju ga sve dok ne istrunu ili dok ne izgore dok tijekom cijelog svog životnog vijeka kontinuirano proizvode kisik.

Iz toga je svakome tko ima bar osnovno, ono najosnovnije pučkoškolsko, znanje biologije jasno koliko su šume bitne za opstanak pa ipak se nekima čini jako važno to što su neki drugi podijelili fotografije goruće Amazonije stare 30 godina, a ne današnje i to što, navodno, požari u Amazonskoj prašumi o kojima se danas toliko priča nisu ništa jači od prosjeka posljednjih 15 godina - kao da će to umanjiti činjenicu da Amazonija nestaje u agoniji.

Pa iako se 16% kisika koji nastaju na kopnu stvara u Amazoniji, čijih 60% pripada Brazilu gdje su samo ove godine izbrojana 72.843 požara (što je 83% više nego prethodne godine i najveći postotak od 2013. godine kada započinju mjerenja), gospodin Bolsonaro ukida nadzor nad deforestacijom u korist eksploatacije i prepucava se na Twitteru s onima koji nude pomoć.

Uz Amazoniju, Sibir i ostala svjetska zgarišta i mi imamo svoja zgarišta i sve su veća iz godine u godinu.

I kad se sabere količina izgorenih šuma i izračuna koliko je kilograma kisika po danu manje proizvedeno, a koliko je CO2 u požarima oslobođeno, pitam se nije li baš to uzrok sve većeg broja devastiranih, što svjetskih što domaćih, umova jer između brojnih simptoma nedostatka kisika u organizmu ističu se smetnje u rasuđivanju, slabljenje pamćenja i koncentracije, razdražljivost, nestrpljivost, depresija, umor, slabost...?

A naša je nacija nekako jako sklona slabljenju pamćenja, naročito povijesnih činjenica i naročito u vrijeme izbora; naša je nacija jako sklona razdražljivosti i postajemo sve agresivniji; koncentracijom na krucijalna društvena pitanja se baš ne možemo pohvaliti; naša nacija pati od kronične depresije, umora i slabosti; na društvenih mrežama naša nacija pokazuje nevjerojatnu količinu nestrpljivosti da pročita i razumije jedan običan članak (što je neusporedivo manje od prosječne knjige ili udžbenika i primjetan je jako mali broj onih koji su još sposobni učiti i čitati, a gramatika kao da se gubi iz uporabe) pa, s već spomenutim smetnjama u rasuđivanju, puk učestalo komentira ono (polu)pročitano bez razumijevanja, a s očitim nedostatkom kisika u mozgu.

Nedostatak kisika posebno je pogodio naše političare jer oni rade i naprežu se više od nas, običnih ljudi, pa im treba i više kisika, a kako ga nema u dovoljnim količinama tako se kod njih najviše primijeti zaboravljanje npr. da državna blagajna nije njihova osobna blagajna; da društveno vlasništvo nije njihovo osobno vlasništvo; da ne radimo mi, obični, mali ljudi za njih, nego oni za nas; zaboravljanje što su izjavili kao čvrsto obećanje tom depresivnom, umornom i slabom narodu; zaboravljanje da su tvrdili kako je neki ministar nevin i, eto napravio neku sitnu grešku, a kad netko s malo više kisika u mozgu dokaže da taj isti ministar nikako nije nevin u svojim djelima onda potpuno zaborave da su upravo oni postavili tog ministra i stajali čvrsto u njegovoj obrani; ponekad se općenito "zaborave" pa se obraćaju novinarima govorom koji je primjereniji "kafanskim" dobacivanjima nego govoru jednog npr. gradonačelnika; zaboravljaju da postoji razlika u normi javnog i privatnog ponašanja; zbog niske razine kisika, a možda i povećanog ugljik dioksida u krvi, neki naši političari već neko vrijeme pate od ozbiljnih deluzija, u kojima prednjači grandiozna deluzija, pa istinski vjeruju da imaju neki poseban talent, identitet i moć koji ga čini većim i važnijim od svih drugih ljudi; naši političari već dugo nisu koncentrirani na svoj posao i već dugo imaju zabrinjavajuće smetnje u prosuđivanju, a depresivan, umoran i oslabljen narod im ne može pomoći jer se i sam bori s pokušajem da udahne to malo preostalog kisika.

Još je jedna skupina ljudi ozbiljno pogođena deprivacijom kisika, a to su hrvatski tajkuni, veliki poduzetnici i njihove obitelji. Njih kao da najčešće pogađaju grandomanske deluzije, a neke od njih i sinkope. Primijećeno je i da su vrlo često u bliskim vezama (rodbinskim, prijateljskim ili kumskim) s našim političarima. Skloni su, zbog nedostatka koncentracije i smetnja u rasuđivanju, učestalo činiti saobraćajne nesreće i gospodarski kriminal, ali naše sudstvo, podjednako pogođeno deprivacijom kisika, nikako ne može donijeti zadovoljavajuće presude jer, zatrpani tolikim spisima imaju možda i manje kisika od političara, pa često političari donose odluke umjesto njih. Povremeno sudstvo ipak malo prodiše, ali, valjda zbog šoka od previše kisika, opet ne mogu zdravorazumski zaključivati pa u zatvor strpaju osobe s posebnim potrebama ili čovjeka s multiplom sklerozom ili teorijskog fizičara, koji je samo htio upozoriti na povredu radnopravnog odnosa, dok se na slobodi šeću oni koji premlaćuju djevojke i žene ili pak smanje kaznu onome koji je trudnu djevojku ubio izbovši je nožem 88 puta u svom narcističkom bijesu i koji traži novo suđenje s idejom da je on jadan, zapravo, ubio svog zlostavljača. Možda ne bi bilo loše da se bar sudstvu omogući pijenje ozonirane vode (koja povećava razinu kisika u krvi) i da im se omogući udisanje čistog medicinskog kisika jer ako bi bar oni uspjeli raditi svoj posao, možda bi se smanjila depresija u narodu unatoč sveopćem nedostatku kisika.

No, jedan dio naroda našao je način da se odupre depresiji - uz pomoć fizičke agresije. Oni mlate sve što stignu oko sebe: mlado, staro, žensko, muško, maloljetno, punoljetno, osobe svoje nacije, osobe neke druge nacije; oni bacaju vlastitu djecu s balkona, iživljavaju se na životinjama, demoliraju društvenu imovinu; oni se bore protiv depresije verbalnom agresijom pri čemu prednjači bijesno lupanje po tastaturi što oduzima još više kisika pa te pisanije redom izgledaju nesuvislo nepismene i da ne znamo da je sve to zbog nedostatka kisika morali bi se ozbiljno zabrinuti za naš obrazovni sustav. A dok se uz sve već navedeno borimo za dah, tko se još ima snage brinuti i zbog školstva?

Zbog svega toga narod se okrenuo jedinoj pomoći koja mu se još čini vjerojatna, a to je nahrupit u crkve i molit Boga za spas. No, kad nam taj isti Bog pošalje kišu narod očajava jer, eto, na sve što nas je snašlo još pada i kiša. A kiša ne samo da gasi požare, već kapi kiše na sebe privlače čestice štetnih tvari pa je zrak tijekom i nakon jakih oborina čišći, a to znači više kisika u našim stanicama. No, naši meteorolozi su se potrudili stvoriti neugodu i strah i od najmanje oborine koja nas očekuje pa se zatvaramo u kuće i ne izlazimo van sve dok ta strahota ne prestane padati. I tako naš jako, jako, jako pobožan puk ni Božju ruku više ne prepoznaje nego čeka da mu kler prevede Božji naum, a kler, kako to već biva od samog nastanka klera, razmišlja samo o tome kako ubrati desetinu, zgrnut i zadržat što više nekretnina i držati puk što dalje od znanosti i znanja u vječnom strahu i krivnji. I bez obzira na to što se oni pozivaju na posebnu povezanost s Bogom, ni njih nije zaobišao manjak kisika pa se i kod njih primjećuju stanovite devijacije u ponašanju te seksualno zlostavljaju nevinu dječicu, potiču puk na mržnju i diskriminaciju i zgrću bogatstvo, umjesto da ga dijele, zaboravljajući na onu o devi i ušici igle.

Jedini koji se ponašaju kao da ih deprivacija kisika nije dotakla su ekolozi. Bit će da je to stoga što su češće od svih nas ostalih u dodiru s prirodom i šumama pa njihovi mozgovi imaju više kisika od nas što im omogućuje da zdravog razuma upozoravaju i pokušavaju nešto učiniti ne bi li se održao život na Zemlji.

Možda bi nam oni mogli pomoći.

Možda bismo trebali početi slušati njih umjesto političara i njima dati vlast u ruke.

Oni koriste podatke iz prošlosti da bi se usmjerili na poboljšanje budućnosti. Ostali su zapeli u nekim događajima iz prošlih stoljeća i ne samo da se ne mogu usmjeriti na budućnost nego, zbog smetnji u prosuđivanju zbog manjka kisika jer šume i dalje gore, istinski vjeruju da je moguće izmijeniti prošlost i živjeti u njoj pa tako umjesto da brinu o zdravlju Zemlje u budućnosti zbog svoje djece koja su im najvažnija, oni uče svoju djecu kako živjeti u prošlim događajima i kako zanemariti budućnost. Neka od te djece zaključila su da u nekim drugim zemljama ima više kisika pa pobjegla glavom bez obzira. Tamo će se možda uspjeti usmjeriti na budućnost.

A budućnost nam je neizvjesna i upitna.

Možda bi nam zaista pomoglo da svaki čovjek uzme i zasadi bar jedno drvo pa mu se zahvali i zagrli ga.

Možda bismo se tad prestali klanjati zlatnoj i pozlaćenoj teladi.

Možda bismo tad shvatili da su političari i "ljudi na pozicijama" jednako nemoćni i slabi kao i svaki drugi čovjek bez kisika u organizma.

Možda bismo se prisjetili da su prvi Hrvati, prije nego li su pokršteni, štovali kult prirode i vjerovali u sretna drveća.

Možda bismo zaista, za promjenu trebali početi slušati ekologe čiji mozgovi, izgleda, još jedini rade bez smetnje.