Igra i kreativnost u odrasloj dobi - luksuz ili nužnost?

"Kreativnost je tako nježan cvijet da pohvale potiču njegov cvat dok ga obeshrabrivanje često uguši u zametku." izrekao je to Alex Faickney Osborn tvorac brainstorminga ("How To Think Up", 1942.).

Prema Konvenciji o dječjim pravima igra, kao oblik kreativnosti, je pravo djeteta. Važna je jer povećava motoričke, emocionalne, kognitivne, socijalne, govorne vještine i samopouzdanje, potreba za igrom je instinktivna i primarni je način učenja o sebi, drugima i okolini u dječjoj dobi te je, kao takva, važan dio odrastanja i formiranja osobnosti.

A što je s igrom i potrebom za kreativnošću u odrasloj dobi?

Kreativnost i igru, u odrasloj dobi, prihvaćamo kada se radi o umjetničkoj kreativnosti, potiče se znanstvena kreativnost, kreativnost se njeguje i u poslovnim krugovima gdje donosi benefit profitu, no one su još uvijek poprilično zanemarene potrebe svakog ljudskog bića (bez obzira na dob) u svakodnevnom životu, a vrlo često se karakteriziraju kao neozbiljnost i neadekvatno ponašanje u školskoj i odrasloj dobi.

Kada i zašto smo odustali od tih potreba?

U predškolskom uzrastu sve je usmjereno na igru, ona je dobrodošla, prihvaćena pa čak i zaštićena dječjim pravima, no prvi problemi nastaju kada krenemo u školu. Nekako, u svijesti odraslih, tada započinje jasna podjela na izvršavanje obaveza, učenje i "ozbiljnost", dok se igra i kreativnost stavljaju u drugi plan, odnosno kad se izvrše svi ti važni zadaci.

Rečenice kao "prvo završi zadaću pa se onda igraj", "sad ideš u školu i preozbiljan/preozbiljna si za takve igre", "nemamo sad vremena za igru", "tebi je samo igra na pameti" i slično, pratile su nas kroz školsku dob i podsvjesno u nama stvarale razliku između uspješnosti i igre.

No, zašto razdvajati? Zašto u školskoj dobi ne bismo nastavili učiti kroz igru, izvršavali kućanske obaveze kroz igru, istraživali sve što nas okružuje kroz vlastitu spoznaju naših osjetila i tražili svoje, kreativne načine za izvršavanje zadataka?

Jeste li bili jedno od one djece kojima se govorilo kako da izvrše neki kućni zadatak, na vrlo konkretan način i nikako drugačije, jer "tako se to radi"? Ako jeste, zapravo ste dobili zabranu na razvoj kreativnog razmišljanja, istraživanje, maštu i igru.

Kao dijete imala sam svoje zadaće u kućanskim poslovima, kao npr. brisanje prašine i usisavanje, a moja je majka bila vrlo odlučna da me nauči kako se to "pravilno" radi pa je tako postojao red usisavanja prostorija po točno određenom redoslijedu i nikako drugačije. Na moje pitanje "zašto baš tim redom" nikada nisam dobila konkretan odgovor već "tako se to radi" što meni, naravno, nije bio zadovoljavajući odgovor pa sam pružala bunt kad god sam mogla. Tu dosadnu radnju voljela sam obavljati u svijetu mašte i uvijek sam u glavi smišljala neke priče pa je usisavač često bio neki famozni uređaj kojim bih skupljala čestice po "Mjesečevoj površini" ili sam zamišljala da sam pod morem i istražujem potopljeni brod, a zadani redoslijed usisavanja prostorija nimalo nije odgovarao toj mašti, dapače, ograničavao me i uskoro stvorio averziju prema čišćenju. Brisati prašinu sam voljela igrajući se balerine, a peruška je bila sjajan rekvizit za vrlo plesne i kreativne pokrete po namještaju, ali bih često dobila uputu "prvo pospremi pa se onda igraj" što je, naravno, stvorilo averziju i prema tom kućanskom poslu. Umjesto da su bili kreativni, ti su poslovi postali dosadni i ograničavajući mom dječjem umu i ostavili trajnu odbojnost. Nasuprot tome kuhinja je bila izvor kreativnosti. Moj otac je kuhao s takvom ljubavlju i takvom kreativnošću da je na mene prenio tu ljubav. Svako jelo bilo je novo istraživanje, kušanje namirnica, mirisi, dodir s različitim formama, kombinacija boja i okusa... poticao me na istraživanje, a početničke greške bile su prihvaćene kao učenje. Iako je i tu bilo pravila tipa "luk se reže na taj i taj način", "ove namirnice ne idu zajedno" i sl. bilo je prihvatljivo jer je vrlo često bilo i razumnog objašnjenja zašto postoje pravila (često zbog prevencije od ozljeda), a omjer kreativnog bio je daleko veći od postavljenih pravila. Naravno da i dan danas volim kuhati i naravno da uživam u tome.

Najprirodnija potreba djeteta je da uči kroz sva svoja osjetila i kroz igru. Djeca imaju potrebu kretati se, istraživati, probati, spoznavati, eksperimentirati, a mi ih učimo (kroz školsku dob) da sjede, slušaju (uglavnom bez aktivnog učešća ostalih osjetila), zapisuju i uče napamet onako kako mi, odrasli, mislimo da je najbolje za njih. Malo koji učitelj ili profesor odvaži se u nastavni proces uvesti igru i istraživanje, a u tome mu nimalo ne pomaže zastarjeli odgojno-obrazovni sustav.

Matematika, fizika i kemija meni su, kao vrlo kreativnom djetetu, predstavljali tlaku i nepoznanicu. Već s četiri godine pisala sam kratke pjesmice u rimi i bila zaronjena u more predivne dječje književnosti s kojom su me roditelji opskrbljivali, hvala im na tome, a što je rezultiralo kasnijim uživanjem u čitanju, lektirama i pisanju sastavaka i zadaćnica, jer to je bio, meni tako poznat, svijet mašte i kreativnosti, dok matematika, fizika i kemija nisu doprle do mene, a ja, tek sada na pragu pedesete, polako dopirem do njih. No, da sam mogla kušati, pomirisati, isprobati, vizualizirati ili dotaći prazne brojke i formule napisane na ploči, vjerujem da bih, kao dijete, razvila interes, razumijevanje i ljubav prema njima umjesto straha od neminovno loše ocjene i odbojnosti jer ih ne mogu iskustveno doživjeti u svijetu oko sebe.

U predškolskoj dobi potiče nas se na igru i često nas se pita kako se osjećamo, u školskoj i studentskoj dobi igra se potiskuje u stranu i uglavnom nas pitaju što znamo, što smo naučili i kako je to ocijenjeno. Upravo to nas sputava da kreativno istražujemo i igramo se jer zadano znanje se nagrađuje dobrom ocjenom, a neznanje se kažnjava lošom ocjenom te stoga nema prostora za pokušaje i "pogreške", a upravo "greška" je nus pojava svakog istraživanja.

Na fakultetu sam, kolegij Logika, iz pismenog ispita dobila ocjenu 4/1. Na konzultacijama mi je objašnjeno da nisam prošla ispit, iako sam imala i više nego dovoljno bodova za prolaz (ocjena 4), jer sam na zadanu definiciju trebala navesti primjer iz knjige, a ja sam, ne mogavši se sjetiti u tom trenu zadanog primjera, napisala svoj, no, iako je bio točan, nije bio traženi primjer iz knjige. Nikako da shvatim tu logiku profesora iz Logike: umjesto da nagradi promišljanje i razumijevanje materije, on se odlučio za kaznu. To me naučilo da nikada u svom radu neću biti rigidna.

Nema znanosti koja ne počiva na pokusima i pogreškama da bi se došlo do rezultata do kojih se dolazi upravo kreativnim razmišljanjem, nema umjetnosti koja ne počiva na probama, pokušajima i pogreškama da bi se došlo do željenog rezultata kroz kreativne procese, iza velikih poslovnih uspjeha stoje upravo kreativni ljudi koji se nisu bojali pokušaja, pogrešaka i istraživanja pa ipak i dalje, kao odrasle osobe, igru i kreativnost u većini slučajeva smatramo povlasticom predškolske dobi.

Je li to baš tako?

U 28. godina pedagoškog i andragoškog rada (rad s ljudima u predškolskoj, školskoj, studentskoj i odrasloj dobi) još nisam naišla na dobnu skupinu koja nema potrebu za kreativnim izrazom i igrom, no u adolescentskoj i odrasloj dobi ponekad si ljudi trebaju dati dozvolu da se ponovo igraju i budu kreativni bez straha od pogreške i (samo)kritike, a to traži suočavanje s obrascima mišljenja i ponašanja koje smo sticali tijekom odrastanja. Svaka zabrana igre i kreativnog izraza ostala je zabilježena duboko u nama, svako kažnjavanje pokušaja i pogrešaka ostalo je zabilježeno u nama i rezultira strahom od kršenja postavljenih pravila ili buntom.

"Moramo se osloboditi straha od neuspjeha da bismo živjeli kreativnim životom." (Joseph Chilton Pearce).

A zašto je kreativnost toliko važna u našim životima?

Davnih 80-tih učili smo iz Marksizma nešto što mi je ostalo u sjećanju kao "četiri aspekta alijenacije" (alijenacija = otuđenje). Sjećam ih se i danas: 1. alijenacija radnika od njegovog rada 2. alijenacija radnika od sredstva proizvodnje 3. alijenacija proizvoda rada od radnika 4. alijenacija čovjeka od čovjeka, a sjećam ih se samo zato što sam to doživjela kao osobno iskustvo. Naime, u prve dvije godine srednjoškolskog općeg obrazovanja morali smo odraditi tjednu praksu u proizvodnji, a druge dvije godine usmjerenog obrazovanja imali smo stručnu praksu. Kada sam čula da ćemo imati praksu u TOZ-u i morati se ustajati u 5 h ujutro poželjela sam dignuti bunu, mislim "kog će vraga meni, budućem odgajatelju, rad u tvornici?". Bunu nisam digla, a dolazak u tvornicu bio je nešto izvan mog iskustva: hala u kojoj se možeš izgubiti, veliki strojevi čudnih mirisa i ljudi koji rade s kojekakvim dijelovima koji će se, u konačnici, spojiti u olovku. Smjestiše me za ogroman stol, a neka snažna teta, onako u prolazu, naišla je s divovskom kutijom i istresla pred moj nos, koji je jedva sezao do ruba stola, 5000 cjevastih dijelova kemijskih olovaka koje je trebalo pregledati i odvojiti "škart". Osjećala sam se kao Lilliputanac među Gulliverima. Moj posao sastojao se od "zagrabiti punu šaku tih cjevki" i provjeriti jesu li sve pravilnog, okruglog oblika s jedne i s druge strane. Ti ponavljajući, dosadni, mentalno iscrpljujući pokreti potpuno su mi ispraznili mozak. U njemu su se vrtili samo početni kadrovi Chaplinovog "Modernog doba"*. Na sredini prvog dana frustracija je kulminirala kada je na stolu ostalo još samo stotinjak djelova, a teta je došla s novom kutijom i istresla novih 5000 komada. U tijeku drugog dana iskustveno sam shvatila sva četiri aspekta alijenacije dok sam, vraćajući se kući u drndavom tramvaju, sanjarila samo o tome da se uvučem u krevet i pokrijem po glavi s egzistencijalnom potrebom za potpunom izolacijom od svih i svega. Treći dan je prijateljica "povukla veze" pa smo ostatak prakse nas dvije provele u pravničkoj kancelariji ispunjavajući neke obrasce koji su bili pravo osvježenje, ali još uvijek daleko od osjećaja ispunjenosti i nekog šireg smisla postojanja. Tada sam se zarekla samoj sebi da nikada u životu neću raditi nešto što me neće ispunjavati osjećajem kreativnosti. Pa ipak, to životno iskustvo, koliko god mi se tada činilo besmisleno, naučilo me da cijenim ljude bilo kojeg zanimanja i da promišljam o tome koliko je kreativnost važna u našim životima.

(*Charlie Chaplin: "Moderna vremena" https://vimeo.com/138909458)

Moj posao zahtjeva od mene (i ja od njega) da promatram ljude s razumijevanjem, da ih poštujem i pružim im adekvatne upute i odgovore njegujući njihovu kreativnost, stvarajući okruženje koje potiče samopouzdanje i samopoštovanje. Često se susrećem s perfekcionizmom, strahom od pogrešaka, salvama samokritike koje kreativnost drže u zlatnom kavezu zaključanom duplim lokotom. Jedino razumijevanje vlastitih obrazaca mišljenja i ponašanja može otključati te lokote i dati osobi dozvolu da se ponovo igra i poštuje svoju kreativnu strast. Jednom kada si osoba dozvoli osjetiti radost igre jednaku kao u djetinjstvu, tu razigranost i kreativnost nosi dalje sa sobom u svemu što radi. Ponekad jest frustrirajuće ako radite u okolini gdje se ne cijeni i ne potiče kreativnost, razigranost i istraživanje, no tada uvijek postoji opcija da izvan svog radnog vremena pronađete sebi neku kreativnu oazu koja vas ispunjava i "puni vaše baterije" ili da ono što smatrate nekreativnim pretvorite u kreativno.

Kada sam radila kao dramski pedagog, vodila sam dvanaest dramskih grupa od Šestina, Pešćenice, Samobora do ZKM-a. Provodila sam dnevno oko 2-3 sata u javnom prometu i ta su me putovanja znala poprilično iscrpiti ili umarati. Odlučila sam taj "prazni hod" u danu pretvoriti u svoj izvor kreativnosti. Promatrala sam zanimljive zgrade u centru grada i uživala u arhitekturi, promatrala sam ljude, njihove izraze lica i odjeću i davala sam si zadatak da upamtim i najmanje detalje, onda bih se okrenula od njih i u predodžbi se prisjećala precizno svega što sam ranije percipirala; u tramvaju bih, u najvećoj gužvi, uzela poprilično zahtjevnu knjigu (kao npr. Victor Smirnoff: Psihoanaliza djeteta, za što mi je doma obično trebao i riječnik psihoanalize i psihologijski riječnik da iskustveno shvatim pročitano) i trudila se s razumijevanjem upamtiti rečenicu ili dvije percipirajući istovremeno sve što se oko mene događa kroz sva moja osjetila; ponekad sam se znala igrati zamišljajući zgrade, ulice, ljude ili drveća, koje sam promatrala, u drugačijim bojama ili veličinama. Uskoro je taj nadosadniji dio mog radnog dana postao kreativan i zabavan, počela sam se veseliti trenutcima čekanja tramvaja ili autobusa i samoj vožnji, a umjesto iscrpljenosti pojavila se dodatna životna energija koju sam koristila u svom radu s djecom. Sretna sam da u to vrijeme nisu postojali pametni telefoni jer bih se, po inerciji, vjerojatno zakopala u ekran čačkajući po Fejsu ili čitajući kataklizmičko-katastrofične vijesti.

"Čovječanstvo je napredovalo (i kada je napredovalo), ne zbog toga jer je bilo trijezno, odgovorno i oprezno, već zbog toga što smo bili razigrani, odmetni i nezreli." (Tom Robbins)

Većina djece uživa u crtanju, igrama uloga, odnosno simboličkim igrama i dramskim igrama, pjevanju, sviranju, plesanju, a ne razmišljaju o tome kao o umjetnosti i ne procjenjuju se kroz talent već naprosto uživaju u procesu svog kreativnog izraza. U školskoj dobi još uvijek nas se "pušta" da se relativno slobodno kreativno izražavamo, no tu se dijete već počinje usmjeravati na ono za što ima "talent", ili je nadareno, pa se djeca uključuju u dramske grupe ili zbor i glazbene škole, ritmiku ili balet, uključuje ih se u razne izvannastavne aktivnosti prema procjeni "talenta". Kada bismo pustili djecu da slobodno odlučuju, ona bi probala sve, jer zašto ne? Djeca ne "love" konačan cilj, ona uživaju u samom procesu igre i kreativnog izražavanja. Dok dođemo do srednjoškolskog obrazovanja već smo puni raznoraznih uvjerenja što možemo, a što ne i odustajemo od većine kreativnih potreba jer nismo za to "talentirani", a to ne znači da su te potrebe nestale. Trebamo li prestati pjevati, ako nam je rečeno da nemamo sluha, trebamo li odustati od učenja sviranja nekog instrumenta iako nam to nije profesija i nemamo od toga neku korist, osim možda sviranja gitare na tulumima, trebamo li prestati crtati/slikati/kipariti ako nam je rečeno da to nema umjetničku vrijednost, prestati glumiti ako "nismo rođeni" za profesionalnog glumca, plesati ako nismo profesionalni plesači? Ako nismo umjetnici po profesiji znači li to da ne smijemo biti kreativni za svoju dušu i za svoj užitak? A ovo su samo neki primjeri gdje odustajemo od svojih kreativnih potreba pod pritiskom okoline ili nedostatkom samopouzdanja i uživanja u samom kreativnom procesu.

Igra, koja je oblik kreativnosti, pokazatelj je ljudskog duha i predstavlja veliki užitak, a paradoks je da je upravo zato, u odrasloj dobi, zapostavljamo karakterizirajući je kao gubitak vremena i nešto od čega nemamo koristi. No, bismo li bili manje depresivni, potišteni, umorni, nezadovoljni, neraspoloženi, otuđeni, nezainteresirani i ogorčeni da si u toku dana priuštimo dozu kreativnosti za svoju dušu? Bismo li bili uspješniji u poslu koji radimo da u njega uvedemo kreativnost i razigranost u rješenju poslovnih zadaća ili držimo da je razigranost "neozbiljna" i ne ide uz riječ "posao"?

U dječjoj dobi poznajemo igre s pravilima, volimo ih igrati i prihvaćamo ta pravila pa zašto onda ne bismo upravo to prenjeli u naš posao koji ima svoja pravila? Kreativnost i zaigranost s pravilima našeg posla mogu donijeti inovativna rješenja i ideje, a to ne isključuje odgovornost i kvalitetan rad.

Bismo li bili bolji/kvalitetniji roditelji, partneri, prijatelji, a u konačnici, ljudi ako bismo vratili kreativnost i igru u svoje, tako ozbiljne, odrasle živote?

Svakako bismo bili radosniji, zadovoljniji, voljeniji i manje umorni.

Jesu li, dakle, kreativnost i igra luksuz, koji si "ne možemo" priuštiti u užurbanom životu ili nužnost, koja održava zdrav duh, um i tijelo, u našim odraslim životima?

Svakome od nas život je donio razne izazove i teško da ćemo si dozvoliti neki vid igre ako nas u životu stisnu ozbiljna egzistencijalna pitanja, no s druge strane briga i zatvaranje u mračna rasploženja neće nam donijeti rješenje, gurnut će nas još dublje u strahove, ogorčenost pa možda i beznađe. Pa bi li onda bilo prirodnije, korisnije i zdravije provesti bar jedan sat u nekoj kreativnoj igri koja bi nam mogla otvoriti um prema rješenju i izlazu iz teške životne situacije?

Sve je više životnih priča o ljudima koji su, u teškim situacijama, ostavši bez posla, napravili uspješne poslovne poteze pretvorivši svoje hobije ili interese u unosan posao. Ako smo, pak, zaboravili biti znatiželjni i kreativni, ako se bojimo novoga i neistraženog, vjerojatno ćemo "sjesti i kukati" okrivljujući sve oko sebe za svoju situaciju. S takvim raspoloženjem možda ćemo i otići na razgovor za novi posao. No, da smo mi poslodavac, koga bismo zaposlili? Osobu koja donosi vedrinu sa sobom, iz koje zrači životna energija i koja pokazuje zantiželju, volju i kreativan način razmišljanja ili osobu koja dolazi s velikim životnim teretom, zrači pesimizam, očajno joj treba bilo kakav posao i već unaprijed sumnja da će ga dobiti zbog ranijih iskustava?

Kreativnost je stanje ljudskog duha, ljudi koji žive svoju kreativnost također se nalaze u teškim životnim situacijama, ali djeluju i razmišljaju tako da ne stavljaju strah, sumnju i brigu na prvo mjesto, oni istražuju i lakše nalaze rješenja, inovativni su, ne dozvoljavaju da ih koče uvjerenja njihove okoline, "thinking out of the box" prirodno je stanje njihovog uma.

Zapravo, to je prirodno stanje svakog dječjeg uma, samo su nas učili, ili naučili, da ne smijemo razmišljati, djelovati i živjeti izvan nametnutih pravila (ovo se ne odnosi na ona pravila koja nas sprječavaju da povrijedimo, ozlijedimo ili ugrozimo sebe, druga bića ili uništavamo tuđu imovinu i okoliš) ili načina razmišljanja.

U studio, u kojem radim, sve češće dolaze osobe u tridesetim, četrdesetim i pedesetim godinama. Nije im želja profesionalno se baviti glumom, oni jednostavno žele uživati u igri, svojoj kreativnosti, unaprijediti možda svoj javni nastup, uživaju u kreaciji likova, improvizaciji, raznim glumačkim vježbama i igrama. Ljepota rada s njima jednaka je kao i u radu s dvadesetgodišnjacima, uostalom, kad uđemo u kreativno stanje izgubi se pojam godina i svi se igramo s jednakom kreativnom strašću.

Za mene nema veće nagrade od radosnih izraza lica nakon treninga ili proba u Kubusu.

Pa ipak, uz svu kreativnost na poslu, nedavno sam i sama bila zarobljena u začaranom krugu depresije i anksioznosti. Došuljale su se na mala vrata kada sam promijenila svoj stil života preuzevši skrb o mami s parezom desnih ekstremiteta i baki koja je nedavno navršila 97 godina. Rutina je ta koja je odškrinula vrata depresiji i anksioznosti i uskoro sam postala svjesna kako je moja glavna rečenica postala "nemam vremena". Odlazak na posao i šetnje s psima bile su jedine svjetle točke u mom danu. Zarobljena dnevnim obavezama prestala sam primjećivati detalje, uživati u sitnicama, maštati, biti kreativna dok kuham ili u bilo kojoj drugoj kućanskoj obavezi u utrci s vremenom i želji da stignem zadovoljiti sve potrebe mojih ukućana prije nego što odem na posao. To "nemam vremena" činilo me sve umornijom i umornijom. Bilo je potrebno puno volje da se natjeram djelovati. Ponovo sam postala svjesna "praznog hoda" u danu. Odlazak u dućan oplemenila sam promatrajući sve te predivne zgrade u centru koje bi trebalo renovirati, u svojoj mašti sam obnavljala fasade i zamišljala ih u različitim bojama, tražila sam razlike u okusu i mirisu između dvije mrkve kuhajući juhu, sinkronizirala sam svoje pse što se ispostavilo kao idealan način da razveselim mamu i malo po malo razbijala sam rutinu vraćajući razigranost, a time i radost u svoj život. To "nemam vremena" najveća je obmana kojom si, zapravo, dajemo dozvolu da ne djelujemo. U svakom trenutku, dok obavljamo dnevne "rutine", ima prostora da uključimo svoju maštu, kreativnost i da se igramo jer to nam neće oduzeti vrijeme, samo će ga oplemeniti, a mi time nećemo postati neozbiljni nego sretniji.

Igra i kreativnost meni su nužnost, izvor životne energije, radosti, smijeha, prisutnosti u svemu što radim i zahvalnosti. Bez igre i kreativnosti samo "odrađujem" život koji postaje dosadna rutina.

Ako su nam kreativnost i igra "luksuz koji si ne možemo priuštiti", "nemamo vremena za to", "od toga nikakve koristi", "prestari smo za te igrarije" i slično, kada smo i zašto odustali od onog dijela našeg bića da bude slobodno, autonomno, znatiželjno, da uči kroz cijeli život i raduje se, bez krivnje, nečemu što mu čini užitak?

Igra, kao oblik kreativnosti, trebala bi biti zaštićeno pravo svakog bića.