Autonomija osobe i obrasci mišljenja i ponašanja

Davne, ili ne tako davne, 1837. godine Hans Christian Andersen usudio se progovoriti o evidentnom:

"Prije mnogo godina živio vam car poznat po tome što je nadasve volio lijepo, novo ruho: sav je novac tratio samo na to da se što bolje odjene i nakiti. Nije mario za vojnike, ni za kazalište, ni da se izveze u šetnju po šumi jedino mu bijaše do toga da pokaže svoje novo ruho. Imao je posebno ruho za svaki sat u danu, pa kako se inače kaže o kralju da se nalazi u vijećnici, tako su o tome caru uvijek govorili: »Car je u rušnici!« U velikom gradu gdje mu bijahu dvori živjelo se lagodno, okretali ondje brigu na veselje. Svaki dan dolazili stranci, a jednoga dana eto dvojice varalica. Rekoše da su tkalci i da znaju tkati najljepšu tkaninu što se može zamisliti. Ne samo da su joj boje i uzorak izvanredno lijepi, već ruho, sašiveno od te tkanine, ima čudno svojstvo da je nevidljivo svakome onom tko je nesposoban za svoju službu ili je pak neizrecivo glup."

I dok je car slao svoje ministre i čestite službenike da provjere kako napreduje tkanje, varalice su masno naplaćivale maglu i uspješno manipulirale ljudskim strahom od nesposobnosti i "dokaza" da su neuzrecivo glupi pa tako redom svi potvrdiše caru da je to najljepše tkanje što su ga ikada vidjeli. Dođe i taj dan kad je car "odjenuo" nepostojeće ruho i izašao pred svjetinu. Car je čak podijelio obojici varalica viteški križ, da ga nose u zapučku, i naslov tkalca-viteza.

"Komornici koji su imali pridržavati mu skute pipahu rukama po podu, kao da ih dižu, pa koračahu držeći ruke u zraku, jer se nisu usuđivali pokazati kako ništa ne vide.
I tako je car išao u povorci pod krasnom nebnicom, a svijet po ulicama i na prozorima govoraše:
- Bože, kako je carevo novo ruho savršeno! Kakvih li divnih skuta! Pristaje mu kao saliveno!
Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao kako nije za svoju službu ili kako je veoma glup. Nijedne se careve haljine nisu tako svidjele.
- Ta on nema ništa na sebi! - povika neko dijete. - Car je gol!
- Bože, čuj glas nevinosti! - uzdahnu otac. I jedni šaptahu drugima što je reklo dijete.
- Nema ništa na sebi! Dijete kaže da car nema ništa na sebi!
- Nema ništa na sebi! - povika naposljetku sav puk.
Protrnu car, i njemu se samom činilo da ljudi imaju pravo, ali mišljaše otprilike ovako: »Sad mi ipak valja ostati u povorci dokraja!« I zauze još ponosnije držanje.
A komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo."

I od te 1837. godine do danas "car" se, bar kod nas, nije opametio, i dalje paradira gol i živi lagodno, ne mareći za svoj puk, vojnike, kazalište ili šetnje šumom (gdje bi možda i došao u dodir sa svojom dušom i svojom svrhom), no sve je manje onih koji se usuđuju izreći istinu provjerenu iz objektivne stvarnosti - za razliku od fake news ili političkih i vjerskih ideologija ili toksičnih ideja da su neki "jednakiji" od drugih. Možda smo se pomirili s činjenicom da možemo urlati "Car je gol!" do mile volje, ali to ionako neće ništa promijeniti jer će car ostati u povorci dokraja i zauzeti još ponosnije držanje. A možda naše nedjelovanje ima duboki korijen u djetinjstvu i odgoju, gomili obrazaca mišljenja, a time i ponašanja, koji nam ne dozvoljavaju da doživimo objektivnu stvarnost.

A nije slučajno H.C. Andersen stavio te riječi razotkrivanja baš u dječja usta.
Svatko od nas se rađa kao jedinstveno i neponovljivo biće, no vremenom i odgojem mi počinjemo nalikovati na one koji nas okružuju: mislimo, osjećamo, doživljavamo i vrednujemo slično drugima.

Svako se dijete rodi kao autonomna osoba, no isto tako, kao djeca, mi smo svjesni da ne možemo preživjeti bez pomoći odraslih koji nas okružuju. Strah od odbacivanja i napuštanja pravi je egzistencijalni strah kod djeteta i zato, kao djeca, činimo sve da zadržimo roditelje ili one koji ih zamjenjuju uz sebe.

A kako to činimo?

Kao djeca, mi vrlo brzo naučimo što naši roditelji ili oni koji ih zamjenjuju odobravaju, a što zabranjuju, što ih raduje, a što rastužuje, ljuti ili čak razbješnjuje, na koje naše potrebe reagiraju, a koje ignoriraju, što smijemo izraziti, a što ne, čega se moramo bojati i sramiti, zašto moramo osjećati krivnju, na što smijemo biti ponosni, što moramo osuđivati, a što podržavati, koje emocije smijemo ispoljavati, a koje ne, u konačnici mi naučimo što smijemo osjećati, misliti i činiti kako bi naši roditelji bili zadovoljni nama i tako ostali uz nas.

Kasnije to isto činimo u vrtiću, školi, na fakultetu, u crkvi, na radnom mjestu, u obitelji, vezama, prijateljstvu, u društvu u kojem živimo... mi malo pomalo odustajemo od svoje autonomije, gubimo sposobnost da smo:

- svjesni jer većina nas ne živi u sadašnjem trenutku i ne doživljavamo ga, ne provjeravamo činjenice iz objektivne stvarnosti

- spontani jer mi smo zarobljeni uvjerenjima, obrascima mišljenja i ponašanja zadanih odgojem, mi, zapravo, nemamo slobodan izbor osjećaja i reakcija koje su adekvatne trenutnoj situaciji, mi djelujemo kako smo naučili, a da toga nismo ni svjesni

- prisni, a prisnost je izražavanje osjećaja bez straha, cenzure, bez manipulacije i psiholoških igara, prisnost je kada smo sposobni primiti i dati ljubav bez obzira na različitost, prisnost je kada drugo ljudsko biće prihvaćamo takvo kakvo jest, a ne zbog svojih potreba, prisnost je kada različitost među nama nije predmet mržnje, odbacivanja, osude i nezadovoljstva, već nam ta različitost daje mogućnost da promišljamo, razumijemo, istražujemo i, na koncu, ljubimo bližnjeg svoga.

Povratak u autonomiju sada već odrasle osobe zanimljiv je proces.

Trebali bismo preispitati svoje osjećaje, uvjerenja, stajališta, vrednovanja, trebali bismo se suočiti sa svojim strahovima, sramovima, krivnjama i uvidjeti čija su to razmišljanja, jer dijete samo po sebi neće razviti sram i krivnju, a većinu je strahova naučilo, dok samo za neke ima osobna iskustva; trebali bismo preispitati čiji je stav da mrzimo, odbacujemo, negiramo pravo na slobodu nekome tko je različit od nas jer dijete se samo po sebi ne rađa s time, dijete se rađa s doživljajem da je "jedno" sa svime i svima što ga okružuje/okružuju; trebali bismo preispitati čiji je stav da šutimo i pognemo glavu kada jasno osjećamo nepravdu, čiji je stav "da se ionako ništa ne može promijeniti" ili pak da se ništa ne smije promijeniti, kada je sve na svijetu podložno promijeni, čiji je stav da je samo jedna vjera ispravna, čiji je stav da je samo jedna stranka ispravna, čiji je stav da muškarci i žene nemaju jednaka prava, čiji je stav da ako imamo poziciju moći i novac onda smo iznad zakona...

Osjećamo li u tim stavovima svoje autonomne osjećaje ili samo one koji su nam dozvoljeni? Mislimo li u tim stavovima svoje autonomne misli ili one koje su naučene i dozvoljene? Činimo li, onda, ono što je naša istinska potreba ili ono što nam netko govori da činimo pozivajući se na naše obrasce mišljenja i ponašanja?

A kako to provjeriti?

Recimo, na primjer, da su nas naši roditelji od ranog djetinjstva učili da na svijetu postoji samo crvena rajčica i da je samo ona jestiva i zdrava za nas i za naš vrt. Mi nemamo razloga ne vjerovati im. No jednog dana susretnemo se sa zelenom, žutom i ljubičastom rajčicom. Za zelenu odmah pomislimo da je nezrela, za žutu da je možda nedozrela, a možda i pokvarena, ali ova ljubičasta je sigurno neka opasna devijacija i treba ju uništiti da nam ne zatruje ostale rajčice u vrtu. No, ne provjerimo. Nismo napravili opit svojim umom i osjetilima, ne vjerujemo znanstvenicima kad kažu da su sve četiri rajčice jestive i zdrave, mi vjerujemo onome čemu smo naučeni jer ne poznajemo drugu istinu, a nemamo hrabrosti sumnjati u roditelje jer ako bismo slučajno i posumnjali u njih tada bismo morali preispitivati sve što su nas naučili, a to u nama podsvjesno pokreće onaj egzistencijalni dječji strah od napuštanja i odbacivanja. I zato nemamo racionalno ili znanstveno objašnjenje zašto bilo koja druga rajčica, osim crvene, nije jestiva, već govorimo "Zato što ja tako kažem" ili "To je jedina istina, a svi koji drugačije mislite opasni ste za mene i ugrožavate moj vrt" ili ponavljamo bez promišljanja rečenice koje su nas naučili ili se u nama probudi nekontrolirana količina ljutnje, straha i bijesa ako se netko ne slaže s nama. Tako, pojednostavljeno, funkcioniraju obrasci mišljenja i ponašanja i tako ih možemo prepoznati.

A ako uspjemo pronaći makar i djelić onog nevinog djeteta u sebi kakvi smo bili, većinu ćemo uvjerenja, stajališta i vrednovanja odbaciti kao nepotrebne za jedno zdravo ljudsko biće koje se rađa sa sposobnošću da voli i bude voljeno, da prihvaća i bude prihvaćeno, da ga zanima različitost i da ima pravo biti različito, da osjeća, da misli i da djeluje iz svoje autonomije.

I da se vratimo na golog cara. Gdje god se okrenemo vidjet ćemo nekog golog cara, ali smo odgojeni da šutimo i kažemo "Ma kako Vam je krasno to novo ruho!" Činjenice? Ma tko to još provjerava? Nismo se informirali, pročitali s razumijevanjem i bez obrazaca mišljenja, proučili iz više relevantnih izvora, ni provjerili u objektivnoj stvarnosti jer netko nam je rekao što trebamo misliti, čega se trebamo bojati i kako trebamo djelovati, a mi im bez pogovora vjerujemo jer ako ne učinimo što kažu isključit će nas, napustiti. Pa je onda bolje da kažemo da je ruho krasno nego da ispadnemo nesposobni ili, ne daj Bože, glupi i eto ti krasnog paradoksa. Ne koristimo svoja osjetila da procjenimo objektivnu stvarnost, ne koristimo svoj um da provjerimo činjenice, ne stvaramo svoje misli nego preuzimamo tuđe, ne razvijamo svoja stajališta nego prihvaćamo tuđa jer ako djelujemo izvan očekivanog, mogli bismo biti odbačeni, a taj je dječji strah još uvijek duboko ukorijenjen u nama iako smo, kao odrasla osoba, potpuno sposobni sami se brinuti o sebi.

Hans Christian Andersen je raskrinkao golog cara ustima nevinog djeteta kojemu još nisu oduzeli autonomiju.
Hans Christian Andersen je bio Danac. Danska je pet puta bila na vrhu popisa najsretnijih ljudi prema UN-ovim globalnim istraživanjima zadovoljstva života koja se vode od 2012. godine.
Bajkovito bi bilo reći da je to možda baš zato što se kod njih već 1837. godine uzviknulo "Car je gol!", a djeci se dozvoljavalo da misle svojom glavom i imalo se povjerenja u njihovu prosudbu, možda bajkovito, ali to je svejedno lijepa misao.

Prema Meik Wikingu, Dancu, politologu, izvršnom direktoru Instituta za istraživanje sreće u Kopenhagenu i globalnom ekspertu za sreću to je stoga što "sreću povećava zajedništvo i osjećaj pripadnosti, povezanost s ljudima, na sreću utječe i novac, zdravlje, sloboda, povjerenje koje osjećate prema ljudima i institucijama".

Zajedništvo i osjećaj pripadnosti u našoj državi? Samo u parolama kad "carevima" to odgovara, u stvarnosti se mržnja i animozitet podržavaju i potiču na svim razinama našeg društva preko institucija koje bi trebale ulijevati povjerenje i učiti ljubav, a ne strah, mržnju i netrpeljivost. Povezanost s ljudima? Možda, ali samo s onima s kojima dijelimo iste obrasce mišljenja i ponašanja, ostale osuđujemo, progonimo, šikaniramo, odbacujemo pa čak i fizički napadamo. Novac? Novac su razdijelili naši "carevi" među sobom i svojima, rasprodali i darovali vrijedno tkalcima-varalicama, a na ostatku u svojim dvorima žive lagodno dok puk krpa kraj s krajem, ali i dalje s očima punim obožavanja govori "Ma kakvo divno ruho! Nikad nije bilo ljepše!". Zdravlje? Tema za sebe. Sloboda? Ah, sloboda... Samo neki kod nas imaju pravo na slobodu, pravo na slobodu pretvara se polako u jednoumlje; jedna ideologija smatra da ima prava govoriti da je različito neka druga, vrlo opasna ideologija; imaš pravo izabrati vjeru, ali ga zapravo nemaš; imaš pravo na svoje mišljenje, ali ako je drugačije onda si isključen; imaš pravo otići na izbore, ali ipak nećeš "jer ionako nećeš ništa promijeniti"; imaš pravo na intimu svog doma koja nikoga ne ugrožava, ali ga nemaš jer su sad već i kućni ljubimci opasna, subverzivna bića koja "ugrožavaju obitelj" jer smiju ležati na našim krevetima i foteljama koji nisu zatrpani djecom jer više od jednog djeteta ionako ne možeš kvalitetno prehraniti i uzdržavati; imaš zakonsko pravo na zaštitu od nasilja, ali su veće šanse da ćeš slobodu od nasilja "doživjeti" u grobu, bolnici, na psihijatriji ili, ako ipak imaš sreće, u pretpanoj autonomnoj ženskoj kući prije nego što će te zakonski aparati stići zaštiti i podariti ti slobodu od nasilja. Sloboda ovdje ne obitava već duže vrijeme, bar ne za sve podjednako. Povjerenje prema ljudima i institucijama? Povjerenje... divan osjećaj, ali kome dati povjerenje? Onima koji nam govore da ne mislimo svojom glavom jer su oni to učinili za nas? Institucije? Igra asocijacija: manipulacija, fake news, nepotizam, ako imaš vezu ideš preko reda, redovi, čekanje, šalteri, obrasci, biljezi, opet redovi i šalteri, nerazumijevanje, "ne mogu vam pomoći", "dođite sutra", "pauza", kvaka 22, krivi šalter, "nedostaje vam još jedan obrazac", "ne razumijem jezik birokracije, možete li mi to objasniti jezikom običnog čovjeka?"...

Unatoč tome još uvijek ima sretnih koji osjećaju i zajedništvo i pripadnost sa svima, ma koliko različiti bili, povezuju se s ljudima svjesni da nasuprot njih stoji prvenstveno ljudsko biće, koji još uvijek imaju povjerenja u ljude, no ne pristaju da ih podvode za svoje skrivene ciljeve izvlačeći iz njih dječje strahove.

A novac, zdravlje, institucije? I to će doći kad kolektivno i složno počnemo davati do znanja golim carevima da su oni ovdje zbog nas, a ne mi zbog njih.

Autonomni i sretni ljudi koji su se oslobodili obrazaca mišljenja i ponašanja ne pristaju biti "komornici koji nošahu skute kojih nije bilo", oni se pridružuju onom nevinom djetetu, čak ni ne osuđuju, samo zdravorazumski konstatiraju evidentno.